Ustaneš a sunčano jutro samo sivilo pruži i misliš sve je prolazno, besmisleno. Nekadašnja iluzija postaje izmaglica. Sjene plešu oko nas, žive su i prokleto vesele. I nema neba sa ružičastim bojama i nema zagrljaja drhtavog pod mjesečevim krilima, ostaje samo tišina i ova kurva od sudbine što nas je na komade razbila.
Ne, ne puštam ni suzu, jaka kao olujna noć koračam, a čini mi se uzalud. Odlaziš, besramno vučes moje sitnice, kuneš se u ljubav a postaješ nakaza obamrlih emocija.
Čini se sve kao usnula bajka, nestvarna priča naših ideala. Ruka u mojoj kosi, tjelo toplo i poznato uz moje kao odsjaj naših nadanja. Ma ne, mi nismo ni postojali samo smo sanjali u nadi izgubljeni. A sjene i dalje plešu, zaledjene snovima, isklesane našim imenima. Klupa prekrivena snijegom ispod mjesečevog luka krije tragove nase zagrljaje, drhtave uzdahe. Ma ne nismo postojali samo smo sanjali, sa sjenama plesali i beskrajno uzaludno se grlili.
Usamljena slavim, sivilu jutra se radujem jer znam da si sam kao i ja dok nas mjesec jednolično i dugo uspavljuje.