Ustaneš a sunčano jutro samo sivilo pruži i misliš sve je prolazno, besmisleno. Nekadasnja iluzija postaje izmaglica. Sjene plesu oko nas, zive i prokleto vesele. I nema neba sa ruzicastim bojama i nema zagrljaja drhtavog pod mjesecevim krilima, ostaje samo tisina i ova kurva sudbina sto nas je na komade razbila.
Ne, ne puštam ni suzu, jaka kao olujna noc koračam, a čini mi se uzalud. Odlaziš, besramno vučes moje sitnice, kunes se u ljubav a postajes nakaza obamrlih emocija.
Čini se sve kao usnula bajka, nestvarna prica naših ideala. Ruka u mojoj kosi, tjelo toplo i poznato uz moje kao odsjaj nasih nadanja. Ma ne mi nismo ni postojali samo smo sanjali u nadi izgubljeni. A sjene i dalje plesu, zaledjene snovima, isklesane nasim imenima. Klupa prekrivena snijegom ispod mjesecevog luka krije tragove nase zagrljaje, drhtave uzdahe. Ma ne nismo postojali samo smo sanjali, sa sjenama plesali i beskrajno uzaludno se grlili.
Usamljena slavim, sivilu jutra se radujem jer znam da si sam kao i ja dok nas mjesec jednolicno i dugo uspavljuje.