Sjedim zurim u praznu stranicu. Prsti već napeti ostaju ukočeni. I mozak prazan bez stvaranja bez moći. Kažu da djela nastaju sama onda kad laktove ožuljaš o sto i napregneš mozak i pišeš i pišeš. A ja i dalje zurim u prazno ko pomahnitali pijanac polovično izgovaram riječi i sve mislim doći će i meni pa ću valjda večeras nešto reći. Nebo me iza leđa prati bojim se odaće me pa ću samo tužno zaplakati.
Ma htjela sam noćas pisati nekako razigrano, stvoriti priču znate onako spontano, a samo sam pustila suzu jer ne sjećam se kad sam napisala bilo koju veselu pjesmu.
I dalje sjedim a um prazan, do krajnjih granica stigla a već me savladalo, već je suza ponovo krenula. Ustajem opijena tugom, stegnuta i slomljena krenuću u potragu za srećom.
Oblačim svilene čarape, haljinu spuštam do koljena, miris na vratu samo budi onu dragu uspomenu. „Divno mirišeš, malena.“ Okrećem se, riječi odjekuju, tuđe a tako poznate. Zar je moguće da si opet kao duh ušetao u moje odaje.
Gledam svoj odraz u ogledalu, ma nema te šminke koja bi prekrila ove tamne podočnjake, ovu tugu u očima. „Ne boj se.“ -Okrenem se, ti kao vizija, ideja, proziran a tako živ. „Znaš da sam ja uvijek uz tebe. Kad pomisliš da si sama i ostavljena, znaš da će te noću prekriti moje usne.“
Sjedam na krevet, bolesno umorna, bolesnija nego onog dana kad si bez pozdrava lagano otišao. Hodam kroz prazan stan, godine u ponor nestaše, oprosti mi ljubavi ali ja bez tebe ne znam da dišem. Sve mi još miriše na tebe i još mi tijelo drhti od tvojih poljubaca. Skidam haljinu poražena pred sobom pred tobom. Ostajem naga i ogoljena pred životom i pitam se šta sam to propustila gdje sam krivicu zakovala, jesam li možda mogla još koju godinu buditi se na tvojim grudima.
Vraćam se bijeloj stranici, nastavljam mahnito da pišem, tuga je golemo more nastade iz njega ova otužna priča.