„Oženi se onaj mali. Eto vraga, a nema ni dvadeset i koju a dovede ženu stariju od sebe. Uhvatila ga, on mlad, neiskusan ona sve prošla pa nađe njega balavca da mu ona sudi kako hoće. Neka kajaće se, ima vremena mlad je…“ Tako bi rekla moja pokojna baka ako joj nije bilo pravo kad bi se neko ženio a ona imala drugačije mišljenje od svih ostalih ljudi i starih i mladih u njenoj okolini. U stvari kad bolje razmislim nekako je ona uvijek imala izrazito drugačije mišljenje od svih nas ostalih, a to svoje mišljenje pokušavala nam je nekako nametnuti. Mi, unuci za razliku od starijih ćutke smo upijali njeno mišljenje i za čudo njena sugestija je toliko bila jaka da sam bar ja danima, posle njenog iskazanog mišljenja znala razmišljati i prevrtati njene riječi po svojoj glavi kako bih na kraju shvatila da je bar u nečemu imala pravo. Ona kao da je gledala iz nekog samo njoj poznatog ugla, a taj ugao je uvijek bio drugačiji i koliko god bio surov taj ugao djelimično je bilo ispravno gledište.
E na takvoj jednoj svadbi, negdje krajem ljeta postadoh i ja jedna u masi. Vozim ja, sve sa svojom porodicom, a bila sam prinuđena voziti jer moja jača polovina baš u tom momentu ili bar do okončanja cijele te svadbeno- vjenčane ceremonije i običaja bila je na radnom mjestu. E, a trebalo je ispratiti, pljeskati i smješkati se svim tim običajima, kojima bi se svako normalan veselio osim mene, jer ja očito nisam spadala pod te “normalne”.
Prilazimo kući, Sunce upeklo na sto stepeni. Užas! Na lično zaprepaštenje primjećujem da veliki dio površine ispred a i okolo kuće je šta drugo nego livada, zemlja. Potpuno sam razočarana, a znala sam da je to tako apsolutno normalno oko svake porodične kuće, neće valjda sve biti u betonu. A ja pametna pa crvene štikle, e pa sad nabadaj. I nabadam, a zlo mi dolazi jer hodati na prstima, ljubiti se sa nekom rodbinom koju prvi put vidim, smješkati se uljudno i prijatno kao da ih sve obožavam a lijevim okom pratiti gdje su mi djeca i nije baš u mom fazonu.
No dobro, nekako se izvukoh iz te pozdravne dobrodošlice. Gledam lijevo, gledam desno uh odlično s jedne strane kuće hlad od vinove loze i klupe, kao da je baš namjenski za mene tu postavljen. Približavam se tom božanstvenom mjestu, dozivam djecu i svekrvu, a u ušima mi odjekuje Miroslav Ilić. Sjela sam kao da sam osvojila Mont Everest, niko ravan meni, izolovana od gomile. Ćaskama sa svekrvom opušteno, dok djeca trčkaraju oko nas, a usta nam se suše. Mislim da smo sjedile nekih pola sata a niko od svadbene posluge nije nam prišao, ma ni čašom vode da nas usluži. Smijale smo se tome i pitale se na šta sve to liči. Bilo mi prijatno, nekako sam i žeđ zanemarila, zapališmo i po cigaretu ko prave drugarice, a što na čudjenje mnogih i jesmo, jer svi malograđani ove naše države a nažalost većina je takvih, su mišljenja da je ljubav između svekrve i snajke samo fikcija, dok ja uporno i iskreno dokazujem suprotno.
Dok se nas dvije tako družimo i smijemo, vidim približava nam se krupna žena, nabijena muškim hormonima i ispod ruke vodi leš, babu koja se jedva kreće. „Ooooo ne“, odjekuje mi u glavi. „Dobar dan, dobar dan.“ Govorimo jedne drugima a ja se potiho pitam jesu baš morale doći kod nas. Ali jesu, sjele i uzdišu, pa dahću, pa brišu znoj sa čela, pa škilje, mjerkaju „Čije ste vi?“ – odvali žena sa muškim hormonima. Ja se jedva suzdržah da ne prasnem u smijeh. „Sa mladoženjine strane.“ – odgovori moja svekrva učtivo.
„Dobar dan, žene ima li mjesta kod vas da malo odmorim.“ – pojavi se žena, rekao bi bomba, uska bež suknja, lepršava košuljica ispod koje se naziru bujne grudi, nekih trideset osam-devet godina. Frizura na mjestu a štikle u blatu, al dobro svima nam je tako. Međutim meni neda đavo mira, krišom je posmatram jer njena faca i držanje ne pokazuju mi da je baš tako savršena kao što izgleda. Krećem u napad! „Izvoli imaš stolicu kod mene, slobodnu, možeš sjesti.“ – Govorim kroz prijateljski smijeh. Sjela ona, suknja onako uska skoci do pola bedara a dlakavost njenih nogu me zaprepasti. Kontam, „čovječe pa ova ni noge nije obrijala.“ „Uh, što je vruće.“ Reče ona pa se poče brisat maramicom, a meni samo u glavi da je došla čupavih nogu. Eto žene, koliko su samo same prema sebi neodgovorne, strašno. Al što je ona čupava, nego upustiti se sa njom u priču bilo je kao odgonetnuti šifru vanzemaljaca. Ona se umorila, ona radila, jedva stigla na svadbu, veliku kuću ima. Kao da sam došla na manifestaciju zaposlenih i bogatih žena a ne na svadbu.
Dolazi još jedna, punija, onako sva stamena, jedna od onih žena za kojom bi se, mogu se kladit okrenuo svaki brkati kamiondžija i onako slatko zaroktao. Smješta se i ona među nas i kao mušica na lijepak ulazi odmah iz prve u priču sa čupavom ženom. Kao da se znaju sto godina, ne zna se koja se više hvali, pa čak i djecu najbolju i najpametniju imaju, a ja gledam onu svoju, mislim na djecu, a oni se već umazali samo mi nije bilo jasno gdje i kako kad ništa nema ni jesti ni piti.
Palim drugu cigaretu a moja svekrva kao s neba „Gospođo gdje vi radite?“ „Znate, ja sam medicinski radnik.“ Odgovara ona kao da je sjela na wc šolju pa treba izvršit nuždu. Čuj medicinski radnik, a koji? „Vi ste ljekar.“ – Pitam ja „Ne, ne, ja sam medicinska sestra, znate ja tako savršeno dobro poznajem doktorsku praksu i toliko dugo radim u medicini da sam skoro kao i doktor, za mene je svaki drugi posao misaona imenica.“ – sva u nekom svom ushićenju odgovara ona meni. „Da, da u pravu ste“ – smješkam se sad već usiljeno a prikrivam zgroženost.
Majke mi je nisam skontala šta mi je htjela reći. Jedino znam da je medicinska sestra, što na kraju nije ni tako loše, ali to nešto oko poznavanja ljekarske prakse i te misaone imenice ni dan danas nisam skontala. Nego vidim ja da je krpa našla zakrpu pa pustih dvije, novopečene drugarice da site prepričavaju lične hvalospjeve jedna drugoj. Bi to zanimljivo slušati sve dok nisu počele o politici a tu ih oštroumno dočeka moja svekrva. Ćutala je ona mudro i čini mi se predugo, a onda se uhvatila u klinč sa njima dvijema. Oćutaše one pred mojom svekrvom, e ko se nije borio sa aždajama ne zna kako je to.
A Miroslav Ilić ne prestaje pjevati, za dva sata koliko smo tu sjedili bez soka, vode, a o kafi nisam ni razmišljala, vjerovatno sam saslušala sve i jedan njegov hit. Ovi ljudi ovdje kao da ne znaju da postoje dugi pjevači osim Miroslava. Ali stvarno cijelo vrijeme se on čuje.
Tako svadbena kolona, djelimično žedna, krenu na opštinsko vjenčanje. Mi naravno medju njima zahvaljujući mojoj svekrvi što je u nekim svojim kesicama spremila par flašica vode. Bez obzira što je ta voda bila već uveliko ugrijana u autu nabijenom sparinom pili smo je kao da danima nismo okusili kap vode.
Elem, kad smo izlazili iz jednog sela i trebali skrenuti desno u drugo selo da se naši mladenci koji se ovdje najmanje pominju konačno vjenčaju, ja skrenuh lijevo, prema restoranu gdje treba biti održano svadbeno slavlje.
Pita me svekar gdje ću a svekrva ga dočeka „Gdje ćemo, pa u restoran, jesi ti budala da još idem tamo u matični da se kuvamo sa djecom, idemo mi pit kafu.“ Legenda zna ona šta treba reći, a moj svekar, ko i svaka dobra duša, pomiri se i ućuta.
U restoranu već druga priča, hlad, voda sa ledom neko dječije igralište, ma milina. Svekar nas izruži što pušimo ove „motane“ cigare ode pa nam kupi šta drugo nego u svom stilu, mallboro. E, nakon muke i mučenja prepustih se uživanju i posmatranju sve većeg priliva svatova koji nisu kao ni mi sami htjeli ići u taj matični ured na vjenčanje. Posmatrala sam omladinu, sređenu veselu i onako razmišljala kako će za dva sata, tri ili manje, kako ko, djevojke biti raskalašene, izbrisane šminke a momci otkopčane košulje koja visi iz hlača. E da alkohol među mladima, a još kad je džaba, čini čuda. Mada ne mogu im zamjeriti svi smo nekad bili mladi u dvadesetima, a mladost nosi svoje breme.
Uskoro su došli i mladenci. Gosti posjedaše svak sa svojim drugom, poznanikom , rođakom šta znam ko s kim i kako. Muzika trešti, ne čujem ni samu sebe a pogotovo ne rođeno dijete koje je sjelo na stolicu do mene. Sve čudni neki likovi, ozbiljni, ali nisu ružni, sve neke fine uglađene gospođe i gospoda. Posle treće ispijene čaše alkohola, a bez zalogaja hrane napuni se i plesni podij. Nema tu ritma za ples, nema takta al je bitno da se igra a da svi okolo vide veselje, da se primjeti i bude primjećen. A meni crijeva krče, glad sa nestrpljenjem čeka da bude zadovoljena. Osjetim od nekud miris, dobro poznat, čorba.
Konobar na kolicima gura čorbu i hljeb a plesni podij za tili čas osta prazan. Narod naš, samo da se najede i napije. Ne znam tačno na kojoj kašiki ljute čorbe sam bila kad mi je stigla poruka od moje jače polovine da odem po njega. Na brzinu sam srknula čorbu, uzela jedan malboro ostavila bezbrižno djecu svekru i svekrvi i krenula prema autu.
Svadbeno veselje je ušlo vjerujem u duboku noć, mi smo otišli ranije. Ništa drugačije nisam vidjela na ovoj svadbi što nije bilo i na drugima, na litre pića, kilogrami pečenja i domaće pite i još daj narodu muzike i ništa mu više ne treba.
Mi smo naravno pospanu djecu ostavili kod babe i dede, sreća pa se može, a onda smo otišli na jedno dva vina čisto da dođem do sebe, malo da se osvježimo, ko svoji na svome u dobro nam poznatom okruženju .
A svadba ko svadba, punoooo mješovitih likova, misli, potreba i na kraju ne zna se čak ni ko je skim došao sem onih starijih, kao ozbiljnijih, što u čudu sjede i posmatraju tu raskalašenu omladinu, a zaboravljaju da su nekad bili mladi i da je teret mladosti tad bio težak čak i za njih u tom periodu, a svi bi voljeli da ih nije sramota neobuzdano se predati slobodnom ponašanju i raznim zabranjenim ilegalnim zadovoljstvima.
Na mladence su svi zaboravili pa čak i ja, znam samo ono što bi moja pokojna baka rekla, a što već spomenuh na početku, oženi se brate mlad, previše mlad a ona starija par godina, mada ne mora sve biti tragično, vjerovatno će biti srećni, zaljubljeni i složni.