sivoJoš  jedno sumorno jutro.  Kao da se ova jesen okomila  da naglo i bez pravdanja ubije svaki znak onog divnog ljeta.  Ulazim u hladno sivilo velikog hola.  Na tijelu osjećam još uvijek vrelinu od prethodne  večeri, miluje me, grije  već uveliko  zaleđenu nutrinu.  Glava  kao u blagoj  centrifugi  a vino, onog slatkastog ukusa  krivo je za to.  Žamor zamagljuje sve moje potrebe,  sva moja htjenja ovog septembarskog jutra.  Vučem sve te papire,  laptop  poput  osuđenika  pred  surovu kaznu, a ne da  mi se, baš mi se  ne da. Čini mi se da se gušim u svoj toj žurbi, svim tim poznatim licima a meni tako stranim.  Pokušavma  ući u kuhinju,  vuče me miris kafe a tamo svi već ko’ oronuli starci sa novim tračem,  pitam se otkud im snaga. 

Taman se pokušam iskrasti , neprimjetno kao lopov  iz nadobudnog okruženja  a ona me već skontala.  Daje naredbu ili prijetnju  gorkog ukusa u ustima  oblivena  ličnim  nezadovoljstvom,  u ostalom kao i  svaka žena koja dođe na presto direktorske pozicije. Gledam je s blagošću mislim da je to bilo više sažaljenje a  ona sije  li sije riječi a svaka joj druga lažna. Barijera nepremostiva.  Pitam se otkud ja tu u tom ludilu nepostojana, nestvarna, ne znam ni gdje sam ni kud sam krenula,  drži me slamka predhodne večeri  i na trenutak osjetim toplinu ali oduva  me vjetar sa svih  otkrivenih  ćoškova. 

Svi negdje žure samo me muče.  „U redu, završiću  sve danas.“  Izgovaram  mojoj direktorici,  željna bjega bar u ona četiri zida moje kancelarije.

Do đavola svi ti samoživi stvorovi i oni i njihova demonstracija moći.  A dan  mi baš nije najbolje krenuo,  haha kao da je juče bilo bolje u ovoj  tragikomičnoj  grupi gdje je čini mi se  svako dobra ljudska  karakteristika pronašla  svoju  zaobilaznicu.

 I dalje naređuje, ne prestaje, pitam se ko li je nju od samog   jutra  grubo nagazio. I dalje potvrdno klimam glavom, „Zaboga,  pa završiću u čemu je problem?“  Pitam a pitanje se odbija  od zid,    stvara eho zaglušuje mi čula. Gledam je u oči i tačno ne vjerujem koje to ludilo može postojati u čovjeku.  Kao da do sad tonu toga nisam završila, a koga je briga uvijek će naći nešto zbog čega će mi majka u psovkama  nadrapati.  Laganog okreta krećem prema svojoj  kancelariji,  srećna što još čujem samo lupkanje moje štikle  po popločanom putu kroz sivilo hola do moje kancelarije. Ha kad bi bilo tako idealno ali  traje kratko, u ruci mi teški spisi, laptop, „otpašće mi ruke“  mislim u sebi a već drugu  osobu   bolesno  unakaženog intelekta slušam  i ne vjerujem.

 Izgleda da mi je jutros suđeno  da mislim kako   sam ustala na lijevu nogu.  Slušam a  opet ne vjerujem  „Znate ja nisam danas završila mjesečne obaveze, ako nije problem biće do kraja sedmice pa da možete pregledati“

  „Oh, draga ma nije problem samo što si već sve moguće rokove probila i tako bi rado potpisala najsuroviju   kaznu  i diskvalifikovala te sa posla, što ću naravno i uraditi!“   Htjedoh reći  ali usne ostale nijeme  a riječi zapele u grlu.  Nabacih samo ono nešto  šarma,( ako sam ga jutros uopšte i ponijela od kuće),  onaj moj bezazleno odobravajući osmijeh i rekoh „Ma u redu je, ne sekiraj se, riješićemo to samo ti polako završavaj.“

Taman kad sam pomislila, to je to, kraj idem u svoje carstvo,  četiri sa četiri, zapalit cigaru i skupiti misli u jednu košaru, kad čujem svoje ime.  E sad su mi stvarno ruke onemoćale, da li ovi ljudi razumiju da baš ne mogu više.  Okrenem se kažu mi da moram do Doma zdravlja u pitanju je dijete.  E u p….. materinu ima li to dijete jutros roditelje. Izgleda da su se svi jutros  sa ovim tamnim sivilom sklupčali oko mojih nogu i samo traže nešto.  Nešto hoće  a ni sama ne znam šta.  A Bog mi je svjedok da jutros ni samu sebe ne  razumijem.  Rješavam i taj problem u malim koracima skupljam misli, organizujem i šaljem pratnju uz dijete a da me pita neko koga sam poslala rekla bih nemam pojma. 

Dižem ruku, naravno sa pregršt papira, pola devet  i kafa koju sam trebala piti postala je hladnija od vazduha koji jutros udiše.

Izgubljen dan u ludilu nezadovoljnih ljudi.  Nepostojana  gotovo nestvarna, okrećem se i krećem prema  kuhinji, želim tu kafu bar njen vreli miris da mi zagolica nozdrve. Kuhinja puna, dim možeš rezati nožem.  „Jutros puše svi, definitivno“.  Blagim osmjehom vičem hoću kafu i spuštam se na prvu stolicu. Svi pričaju u glas, gledam ih a sebi vrištim.  Halapljivo grabim šoljicu crnog napitka kao da će me ona izvući iz sivog jutra, ustajem konačno hrlim prema svom cilju.  Penjem se stepenicama a tako mi milo, još malo i zatvoriću se u svoje carstvo, ono malo što broji četiri kvadrata.  Spuštam ruku na kvaku i još malo, samo malo…. „EEE, dobro jutro, jesi nam stigla, dođi odmah kod mene da ti nešto kažem.“ Kao da mi šamar opali, naravno nju sam zaboravila moja sekretarica. Uh samo mi je ona još falila u ovom jutrošnjem sivilu  budaleština.  Sve one papire samo sam ispustila , tu ispred vrata i  još uvijek sa laptopom i kafom u  rukama, netaknutom   naravno,  krenula u njenu kancelariju.   Ulazim, naravno moj strpljivi pratilac, osmjeh, već mi se poigrava na licu. „Evo tu sam , šta si trebala?“ Pokušala sam zvučati što ljubopitljivije ili kako se već to kaže.   Ona se smije ko da je Bože me oprosti spavala sedam dana i sedam noći  na obali Kaspijskog  mora sve sa Baldahinom iznad glave i  sa milion sluškinja oko sebe koje prolijevaju  med i mlijeko da teče oko njenih nogu.  Ali što je najgore ona je uvijek takva. „Hoćeš, krem bananicu?“ i već mi je spremno gura  pod nos. „Neću hvala ti, već sam nešto prezalogajila usput.“  Lažem ja, a crijeva  se pobuniše, još trebam uzeti od nje krem bananicu pa da mi nešto učara, taman posla.   A  kontam dođavola i ona mi jutros budi sažaljenje, ova jedna starija žena iskompleksirana i tako silno  željna pažnje.  Gura mi pod nos nekakve papire da joj pregledam kaže direktorici se neće svidjeti, a papira pedeset. „OK, nije problem, sad ću pogledati“, a  već znam sve ćemo to morati ponovo raditi jer ona je tako i toliko  predana poslu   da svaki dan u prosjeku  bar sat vremena, njene greške ispravljam.

Konačno ulazim u svoje carstvo, usput kupeći sve one razbacane papire sa poda. . Sjedam a vazduh oko mene leden, pijem kafu već hladnu , na mom  stolu ludilo, hrpa papira i sve razbacano. Odakle krenuti?  Ispuštam uzdah  „Snaćiću se već nekako.“

Palim cigaretu, i krećem. Ma da kad bi to bilo  tako jednostavno.  Zvoni viber ili vajber , nemam pojma kako ga već zovu.  Smijem se , evo ga filozofsko psihološka rasprava kreće.

A da vratiću se opet piskaranju, tek je jutro počelo.