Treci dan morskog plavetnila, mozda i drugi, ne znam vise ni sama mozak mi nekako pluta. A tek da se sjetim koji je danas datum, eh teško veoma teško.
Sunce daleko gore iznad nas a prži ko ludo a od njega nas spasilo samo pet, šest ili deset oblaka (ko ih još broji) i idealno za kafu u kafiću na plaži. Naravno kafa se pretvorila u pivo, jedno pivo u pet šest praznih čaša na gomili ispred nas. Nebi to sve tako bilo zanimljivo da nije Slovenaca. Da se razumjemo, odmah na pocetku, nemam ja ništa protiv Slovenaca naprotiv slatki su mi do zla boga, a i sestra mog muža udana za Slovenca pa kad to sve smućkas i prospeš ostaje mi neizostavna dragost usmjerena ka njima. A ako ću ih posmatrati po mom zetu rekla bih da su svi do jednog lijek koji liječi svaku ranu, samo traži i sve će ti dati. E a ti „drugi Slovenci“ su nekako kumovi mom zetu Slovencu (ako sam i ja dobro povezala). Kad njih posmatram tacno me strah da ce ove fabrike ili kako se već zovu presušiti u proizvodnji piva. Strašno koliko ljudi nalijevaju i pitam se gdje im za boga miloga stane. Kao kaca bez dna. Užas, ali izgledaju potpuno normalno toliko normalno da se čovjek zapita koriste li oni kakav doping da ostanu čvrsto na nogama. Da zlo bude još veće njima kad se donosi pivo mora biti nasuto aman do crte u čaši. Nema nego mora, što znači pjena onda ide iznad crte. Gdje se sad mi bosanci uklapamo u to,nigdje veze. Mi ćutimo jer ako progovorimo vjerujemo da će nam konobar sigurno pljunut u onu čašu piva i kad nam donese reći „evo ga do crte je“ . Sudimo li to o drugima po sebi ostaje da se pitamo, ali što jest ovi Slovenci napraviše haos samo oko toga hoće li biti do crte ili ne, što dovoljno govori o njihovom poštenju i vjeri u ljude. Ja sam naravno ćutala jer kako sam objasnila mi imamo drugačija mjerila po kojima vjerujemo svima oko sebe.
E, a onda djeca, ima ih desetoro, boga pitaj koje je čije, sve plavo i sve jedno drugom do uha a svi o svima brinu. Nisam se ni usudila pitati koja je čija curica (sve ženska djeca), mislim, bolje ćuti uvrijediće se ko od njih ali djavola njima to nije problem jer sva djeca su „zajednička“ valjda. A kod nas bosanaca druga priča ako su ti sve curice, pa čak ako i iz trećeg pokušaja dobiješ curicu onda si baš loš „majstor“. Uh, različiti smo nema šta, oni su ipak u Evrposkoj uniji. Eto razlikujemo se kao Aljaska i Australija, a sjedimo zajedno pijemo ko smukovi neko sa manje vjere u ljude neko sa ženskom djecom, neko sa muškom djecom i kad nas gledaš nema razlike osim što su oni svijetli mi malo tamniji. Mi nekako fleksibliniji oni djeluju hladnije. Bore se za svoje a mi svoje branimo, nedamo kao što ni naši djedovi ne daju dulum oko kuće za asfaltiranu cestu.
Ostavim ja njih i udjem u vodu, i razmišljam onako laički ma ništa ja njih nisam razumjela osim malih razlika. Kažu jezik nam isti, aha ono jest isti ali „u maunama“. Jedino što sam razumjela to su bili ljutiti pogledi njihovih žena i „kolutanje očima“ kad konobar donese još jedno pivo.valjda su sve žene iste dok muškarac pije u vezi šmeker je koji baš nas voda za ručicu a kad nas oženi nekako bi svaka da tad voda tog šmekera uz svoju suknju tačnije da nam „sjedi uz guzicu“ ( inače ne psujem ja ali tako se kaže u Bosni, vjerujete čula sam).