Čini mi se da kad si na moru tačnije o predivnoj morskoj plaži a pritom okružen različitim grupama ljudi koji pritom svi govore različite jezike zaboravis da trebaš izgledati savršeno. To neko opušteno stanje svijesti potpuno pomuti razum i rasuđivanje da ne misliš ama baš ni o čemu. Kako ti stoji kupaći, da li ti tjelo treba biti namazano, mozda malo maskare ne bi bilo na odmet su sve neke finese koje padaju u neki deseti plan ako na plaži slučajno ima kafić a još ipivo toče za deset kuna (što je prilično jeftino za hrvatska ljetovališta). E tad ti svi moralne norme ispare a strahovi postanu tanani i gotovo neprimjetni. Ne mogu reci da se sad radujem tom nekom raskalasnom i milom emotivnom stanju ali u glavi praznina u tjelu neka lakoca i prva pomisao mogu ja sve nekako te ponese pa namazano tijelo, dobar izgled a ponajmanje ponasanje nemaju veze sa stavrnom ja. A tako je svake godine osim sto svake te godine dam sebi malo vise slobode. Do sad nisam djeca manja trckaraju.traze .zahtjevaju neprestanu brigu i nadzor dok ove godine cini mi se da sam im smetala. E tako onda pivo pa kafa pa pivo pa moja blesava zava i skok u vodu. Prvi put u zivotu,jer se bojim duboke vode, odvazim se ja isprobati slobodan let u nepoznate dubine mora. Bojim se ali strah leprsav gotovo nepostojan, i letim samo ta moc trenutka trajanja sekunde daje mi nevjerovatnu moc i predobar osjecaj. Sva ta gomila vode oko mene oko svih mojih stanja i mogucnosti i ja kao da nisam ja. Nevjerovatno. Znam kako sad izgledam, kao neostvareno djete zeljno cokolade bez straha i sramote. Ali bez obzira osjecaj je nevjerovatan jer koliko god mi bili veliki, stari, bili roditelji ili tinejdzeri ipak smo ziva bica, sto bi moj sin rekao individue koje nikad ne znaju sta zele i nikad ih ne razmjes.
Jesam, da smijala sam se sama sebi i vristala od srece i nastavila skakati i skakati jer toliko praznjenja i slobode moze donjeti mala stvar, sitnica za koju nismo ni znali da moze biti toliko jaka, mocna a i sluzbi oslobadjanja svih nasih strahova. Ne mogu recu da sam zbog kojeg piva više izgubila strah i pocela skakati ali i ako jesam neka godišnje jedno idem na more i vrijedi isprobati ono čega se bojimo. Je šta su naši strahovi tvorevina nas samih ili možda bijeg od nečeg što nismo bili u mogućnosti i sprobati kad je bilo vrijeme za to. Ko zna ali strahovi su tu da bi ih pobjedili učinili manjim u odnosu na naše postojanje koje je veliko i značajno.
Eto volim more samo možda do sad nisam baš znala u potpunosti uživati u njemu ali sve se da ispraviti i učiniti moćnim. Samo jefan skok ta jedna mala sitnica učinila me toliko velikom i srećnom. Eto sve nam.je ispred nosa samo zavisi kako ćemo to iskoristiti.