Ni prvi pjetlovi nisu oglasili jutro, otvaram oči, vidim mamu rumenih obraza, razbarušene kose. „Bože“ pomislim, pa ona još sprema, „Ko zna kad sam zaspala, ostavila je samu da završi sve“. Brzim korakom ustajem, očekujem ljutit mamin pogled a ona se okreće prema meni, ljubi me u obraz i miriše, miriše na pogaču, na pitu, na sarmu. „Spavalice, hajde požuri, osvanulo je Božićno jutro“, smijem se toj miloj ženi i zahvaljujem Bogu na još jednom divnom Božićnom jutru.
Otvaraju se vrata, tata ulazi za njim trčkara brat i opet sve miriše, miriše na mamine kolače. A duša mi prigrli sva ta divna stvorenja sa njihovim pogledima, rasutim emocijama. Srce veliko, toliko veliko da ih grli i čini mi se voli nekako još više, još jače.
Pripremam sa mamom trpezu, gledam sa osmjehom a oči mi gladne. Krišom bih rado uzela koji zalogaj ali galamiće mama a tata krišom namiguje odobravanjem, i baš misli da naša mama neće skontati da fali koji zalogaj odano složen na tanjir.
Sjedamo jedni do drugih, uz svijeću se Bogu molimo i mrsimo, a sreća toliko neopisiva, nepojmljiva. Pomislim da njih troje eto baš ja volim najviše. Smijemo se, zadirkujemo mamu za kolače(a to nam postala već tradicija) jer joj se fil na jednom kolaču već počeo razlijevati, ona nešto broji a tata ne prestaje, muči je još više. Brat, dječačić otvorenih punih usta smije se grohotom i eto mama ga strelja pogledom „jedi zatvorenih usta“. Ma nije joj pravo što je zadirkujemo, pa nešto nervozno galami, smiješno svake godine ista priča, isti miris ista i još jača emocija.
Posle sam čini mi se jednu vječnost posmatrala kroz staklo prozora upijala bjelinu i mirise pokušavajući da ih zadržim što duže, da ih urežem što dublje u okove sjećanja. Pitala sam se da li sreća možebiti drugačija možda jača i tiho poželjela da ne prođe, da ne nestane da traje.
Danas sklupčana u uglu velikog trosjeda ponosno u ulozi majke pitam se da li sam morala ikad odrasti. U ruci mi topla šoljica čaja, djeca trčkaraju, moja djeca, a meni fale oni rumeni obrazi moje majke. Ma da, miriše i sad duboko zaključana ta sjeta djetinjstva. Sve je tako idilično, ni mama nije daleko od mene, poželim i već za deset minuta zagrlim je jako ali nema, nema više nikako tog snježnog bjelila ili ga možda više ne primjećujem.
Kao vuk samotnjak odlutam tako kad me divna jutra podsjete na bliske mirise i poželim bezbrižne trenutke da me uviju u svoje dlanove, a sad samo suza pomiluje moje hladno lice i tuga kao lopov privuče moje umorne ruke.
Zatvorim oči tata sa kapicom na glavi utonuo u bjelini snijega i mislim da sam najsrećnije dijete na svijetu. Tišinu prekida bratovo zavijanje, da opet se igra vojnika. Danas se tim vojnicima igraju moja djeca nekako drugačije pomalo hladnije, a ja strepim od polomljenog topa, puške ili onog stražara uredno postavljenog oko oružanog fronta. Brat se igra drugačijim igračkama potpuno ozbiljnijim i odgovornijim, a i danas kaže da mu ništa nije bilo milije nego složiti sve te male sićušne vojnike sa svim njihovim oružanim oklopnim vozilima i krenuti u rat samo njemu poznat. Smijem se jer sjetim se kako sam se krišom i pred kraj osnovne apsolutno ozbiljno igrala barbikom i još jednom lutkom. Biseri djetinstva bezbrižni i srcu mili i koliko god se trudili djelimično su zaboravljeni. Ponekad samo isplivaju sličice, šarene i tople i podsjete na ozbiljnost dječije igre.
Još uvijek sklupčana i prazne šolje čaja puštam suzu da lagano poteče, fale mi te male srećne dječije iluzije. Miriše ali stvarno miriše u cik zore kad me tuge slome, miriše, miriše na jutra djetinjstva.