Dan se završi ludo i pomahnitalo. više i ne znam koliko sam naredbi izvršila koje su toliko besmislene i neobične. Mislim da je ova moja nadređena potpuno nezadovoljna privatnim životom pa sve te nezadovoljštine usmjerila na nas obične radnike. Pojma nemam šta joj danas nije po volji, osim što je toliko hladno da srce puca, ali sva sreća pa sam ponjela svoju dekicu a bilo bi još bolje da je mogu koristiti kao odbrambeni mehanizam od vanjštine ovog ovdje naroda.
Zvršila sam negdje oko podneva neki dopis, koji naravno niti sam trebala ja uraditi a još gore probili smo i „čuveni“ rok za slanje. Na kraju nije toliko ni važno bar sam je skinula sa grbače nekih sat vremena a kao „zahvalnost“ sa njene strane dobila sam neki škrti osmjeh. Naime, iskrala sam se na prstima kroz hodnik da me ne bi čuli i da misle kako sam još uvijek u kancelariji. Sišla sam u kuhinju sve u nadi da ću naći neko pozitivno lice sa kojim ću moći na brzinu srknuti kafu. Eto ti đavola, pa ne može biti kako želiš nego kako budale hoće. Nasred hola stoji roditelj, nečiji, srednjih godina već izgrađene svjesti o sebi da je faca. Prilazi mi i smješka se na neki samo sebi svojstven način a meni nekako prostački i jadno. „Oprostite, trebao bih obaviti razgovor, poslali ste poziva“ -Veli on meni sav pun sebe
„Da jesam, samo trenutak, pa ću vam objasniti“ -odgovorih mu ljubazno i strogo poslovno.
A htjedoh mu reći „Dragi, odvratni čovječe, nisi faca koliko god misliš da jesi samo si jedan obični neodgovorni i bezosjećajni roditelj koji ne vodi računa o sopstvenoj djeci imam ti samo reći da trčiš kući glavom bez obzira i nahraniš dijete, opereš i obučeš.“ Ali prećutah, ne treba mi još jedna agresivna budala na vratu koja bi se vrlo vjerovatno izvratila na mene ko zna na koji način ako se nađe uvrijeđen.
Ostavljam ga da i dalje stoji, provirujem u jednu pa drugu prostoriju da vidim ima li koga od radnika da ne bi slučajno ostala sama sa njim. Opreza nikad dosta. Super tu su dva tri radnika, upozorim ih da sam tu i da razgovaram sa nekim pa da povremeno provire i vide kako stvari teku. Vraćam se svom sagovorniku. Čak i na metar od mene osjećam zadah alkohola iz njegovih pluća. Užas. Po čitav dan u kafani a dijete mu boli jer nema redovnu i ispravnu ishranu. Najradije bi ga udarila zbog svake suze koju je njegovo dijete pustilo previjajući se od bolova. U glavi biram riječi da ne bih pogriješila, da ne bih ovog „uvaženog“ gospodina uvrijedila, a još jednom bi ga najradije nabila nogom u zadnjicu.
„Znate gospodine, zvala sam vas jer već nekoliko dana vaše dijete dolazi i ako sam joj rekla da ostane kući jednu nedelju dok se ne oporavi.“ -učtivo sam počela, ulažući sav svoj trud.
„Ma što bi ostala, ne može ona ostat kad hoće, ne boli nju ništa, šta vi tu smišljate da je bolesna i da joj mi nedamo jesti.“ Graknu on na mene.
Mogla sam i predpostavit, kad je neko neinformisan i neprosvjećen ne može ništa pametnije reći.
„Oprostite gospodine, nisam tako mislila svakako da vi vodite najbolje računa o svom djetetu i najbolje je hranite i vi najbolje znate kad treba ostati u krugu porodice. Samo sam htjela napomenuti da je ovih dana jako hladno pa bi bilo bolje, znate da je koji dan kući, evo i mi radimo nekako skraćeno. A vi ste naravno odgovoran i dobar roditelj pa ćete razumjeti.“ -Lažem, hvalim, opravdavam ko blesava, u rangu sa gomilom budala postupam, a trebala bih obavjestiti socijalnu službu i riješiti problem, ali s druge strane ne volim socijalne službe i oni su mi nekako hladni i proračunati, pa ja evo ovako pokušavam, linijom manjeg otpora, a vražijeg idejnog rada rješiti problem pa kom obojci kom opanci. Svi na kraju budu zadovoljni na okupu a problem se odlaže na neki kraći ili duži period a kao oda je i bitno jer problem ostaje problem jasan i nerješiv.
Promrmljam još koju riječ sa cijenjenim gospodinom, neću postići ništa stvari ću samo odložiti na neko vrijeme, jer ovaj narod ne zna drugačije a ja se ne usuđujem dalje ubjeđivati sa njim jer je već alkohol odradio svoje pa je počeo progovarati iz njega. Ali bar sam napravila to da će malena doći sutra u školu sa dvadeset maraka džeparca pa ću je odvesti da pojede za doručak bar one tople ćevape ili burek sa jogurtom a ne da jede kisele paprike za doručak kod kuće. Drugo nisam ni mogla iznudit od pametnjakovića dobro i ovako. Učtivo ga pozdravljam i govorim da žurim jer imam posla.
Konačno kuhinja!!! Bravo ja. Osjećam miris kafe, moja kavarica i vegeta (radna kolegica koju tako zovemo a zamislite zbog čega). Super! Naručujem kaficu i upuštam se u neobaveznu a veselu priču sa vegetom. Svaki put me oduševi svojim novim otkrićem. Osoba koja se vrlo mlada udala usput na račun muža završila fakultet, rodila dvoje djece i zaposlila se. Šta je proživjela, vidjela, gotovo ništa. Njoj je i kad kupi cipele u nekoj veseloj boji otkriće. Popih kafu uz jednu cigaretu nasmijah se kolegici a da se nisam ni osvrnula na kavaricu, inače da jesam narednih pola sata morala bi slušati o tome ko je danas šta o kome rekao. Vraćam se u kancelariju, opet na prstima, niko nije ni primjetio da me nema. Sjedam za računar nestaje struje. Ih kao da je to iznenađenje, da nekom kažem ne bi vjerovao u kakvim uslovima radimo odgovorne poslove. Ovo mjesto kao da život proživljava s kraja devetnaestog vijeka. Katastrofa. Ajd što nam internet veza puca non stop, dva dana ima konekcije pet nema pa ti vidi. E a zato radi još dodatna dva sat kod kuće, šalji i odgovaraj na mejlove. Ma ta struja svaki dan redovno, na par sati, nestaje, ne daj bože da je drugačije.
Već mi na pragu kancelarije nadređena. Otpuhuje, iskrivljene ljutite face, gledam je i smijem se u sebi. Šta joj vrijedi da se dodatno nervira što su isključili struju. Trebalo je da se već navikla to je ustaljen proces jer da je drugačije bilo bi baš čudno.
„Eto, šta ćemo sad? Kako ćemo odštampati ona rješenja, a nismo ni ugovore završili, još trebaju i one potvrde. Idem odmah do električnog da ja njima objasnoim. Odmaj će uključiti struju zbog mene. Vidjećeš.“ Drčno se okreće istrajna u svom naumu. Savršena demonstracija moći. Baš će mi zbog nje nešto uraditi. Pa ona je samo mala mrva u gomili kojoj konstantno nešto treba a ništa ne može dobit, učiniti ili bilo šta drugo. Sad se već na glas smijem. Džaba ova moja se neće promjeniti samo će postati još gora.
Narednih sat vremena, do kraja radnog vremena prođoše mirno. U tih sat vremena uzela sam i nastavila čitati knjigu o Bordžijama. Kad sam sve završila i sjela u auto da krenem put kuće struja naravno nije bila još uključena čak ni zbog moje nadređene.