Usamljeni ljudi nisu čudaci kako se obično misli, već naprotiv, imaju vrlo sadržajan i bogat unutrašnji život, znaju da osmisle vrijeme, oboje događaje, odnosno imaju kapacitet za „biti sam“
Kažu da je usamljenost izbor, a samoća nužnost. Kao fenomen, svakako više pažnje privlači usamljenost, jer se ljudi za nju, iz nekih razloga, svjesno opredjeljuju. Iako smo, po pravilu, najspontanije u kontaktu sa drugim ljudima, to se kod mnogih ne dešava. Bez obzira što se radi o osjećanju pripadanja, zajedništva, dijeljenja, pritrčavanje u pomoć, dobijanja i pružanja pomoći, zajedničkog provođenja vremena, i mnogih drugih relacija svojstvenih ljudima kao društvenim bićima. E, kod usamljenika ovakve potrebe izostaju, jer su, očigledno, svoje biće satkali na drugačiji način. S obzirom na to da većina nema objašnjenja za usamljenost kojoj se pojedinci priklanjaju, postavlja se pitanje o kakvom je fenomenu riječ, i kome je usamljenost svojstvena.
Mnogi od njih imaju vrlo sadržajan i bogat unutrašnji život, znaju da osmisle vrijeme, oboje događaje, rečju, imaju razvijen kapacitet za „biti sam“. Ustvari, mnogo je komplikovanije osobama koje ne mogu bez drugih, kojima je život potpuna katastrofa ukoliko nisu okruženi drugima i koji jednostavno ne žele, ne mogu, ne smiju nikada da budu ni za trenutak sami. Zanimljivo je da su ovakvi ljudi mnogo manje upadljivi, jer su takvi vidovi ponašanja socijalno prihvaćeniji.
Iako paradoksalno zvuči, usamljeni ljudi su upadljivi, i to ne samo zbog činjenice da su usamljeni, već i zbog zagonetnosti koju ta činjenica sobom nosi. O čemu li misle, šta sanjaju, kome vjeruju, koga vole, čime se bave, da li čitaju, postoji li bar neko jako važan u njihovom životu, zašto su takvi, brojna su zagonetna pitanja koja postavljaju ljudi sa strane dok ih posmatraju. Ne shvataju da usamljenost ne znači izolaciju. Upravo suprotno, usamljena osoba je u svom svijetu po sopstvenom izboru. Na ovaj fenomen niko nije do kraja imun, što znači da može da se dogodi svakom u nekom periodu života.
I umjesto da se ljudi nađu, susretnu, sjednu i razgovaraju, radije se opredjeljuju za sms poruke, e-mailove, skyp, posjećuju različite sajtove tražeći sagovornike u gluvo doba noći… To jeste različito u odnosu na neko drugo, ne tako davno prošlo vrijeme, i otvoren put u usamljenost. Međutim, teško je reći šta je čime uslovljeno. Da li je usamljenost uslovljena korišćenjem interneta, ili je dostupnost interneta uslovila ovakvu vrstu usamljenosti. Istovremeno, internet je zaista od koristi onima koji su izabrali usamljenost, ili su se u njoj silom prilika našli.
Usamljenost kod mladih obično je znak nekog većeg trpljenja, neke vrste neprilagođenosti, osjećanja koja ne žele, doživljaja sebe kojim se ne ponose, strahova, napetosti, strepnje. Nekada se dešava da ih društvo ne prihvati iz krajnje iracionalnih razloga. Za mladu osobu to apsolutno nema značaja, osim činjenice da su dobrodošli ili ne. Ponekad ovo može da ima ozbiljnije posljedice, jer se dio neprihvaćenih kreće put udruživanja u grupe koje su po pravilu nasilne, agresivne, neukrotive. Akumulirano nezadovoljstvo, udruženi strahovi i bijes zbog neprihvatanja nalaze izlaz u rušilaštvu.
Za razliku od mladih, odraslima je usamljenost način života. Njihov odnos prema okolini je individualan. Od svog okruženja oni se ne razlikuju načinom govora, odjevanjem, njegom, inventivnošću, radnim kapacitetom, empatijom. Razlikuju se u potrebi i izboru, pa i odluci da budu u društvu ili ne. Dakle, neki će u društvu opstati u potpunosti poštujući sva pisana i nepisana pravila takvog ponašanja. Društvo ih u tom smislu ne ugrožava, ali, eto, više vole da su sami.
Ponekad je to jednostavno razumjeti, naročito onda kada smo okruženi ljudima čije priče zvuče šuplje, ili su prijateljstva licemjerna a odnosi izvještačeni. Odsustvo omogućava da se baš o nama priča, i to ne baš lijepo. Usamljeni ljudi su, kao i oni, izrazito društveni. Nisu različiti po tome koliko vole svoje bližnje i koliku potrebu imaju da o njima brinu. Usamljenost ne isključuje empatiju i ljubav. Profesionalno mogu da budu uspješni, manje uspješni, prosječni ili neuspješni.
I što se komunikacije tiče, usamljeni ljudi su u nekoj vrsti prednosti. Pošto ih već smatraju na neki način različitim, oni bez posljedica mogu da biraju sa kim hoće a sa kim ne žele da komuniciraju. Njihove odluke, ma koliko bile neshvatljive ljudima iz okruženja, ne treba vezivati ni za kakvu patologiju. Jer, usamljenost je karakteristika nekih ličnosti, a ne bolest. Sa njima je komunikacija moguća, ali da li će se ostvariti ili ne, zavisi od toga da li neko želi da se intimizira, bude radoznao, „gura nos gdje ne treba“… Na kraju krajeva, možda bi umjesto pitanja da li usamljeni ljudi žele komunikaciju, bilo uputnije govorljivim da se sami zapitaju koliko su u verbalnoj komunikaciji iskreni, a koliko glume srdačnost i pričljivost. Njima je to u svakom slučaju teže, jer usamljeni ono što ne žele otvoreno i pokazuju kao stav.
Mnogi misle da je njihova pažnja usredsređena na potpuno drugačije stvari. To, naravno, nije tačno. Pažnju im privlači isto što i drugim ljudima, ali drugačije reaguju. Usamljeni ne govore preglasno, ne vrište od sreće, ne kukaju iz glasa, ne svađaju se neprimjereno, ne plaču glasno. Oni u svemu imaju svoj zidić preko koga može samo da se viri.
Iako poštuju socijalna pravila ponašanja, na koncert više vole da odu sami, vole da čitaju knjige, slikaju, a pričaju samo onda kada zaista postoji potreba. Mnogi usamljeni žive u porodicama, a da ni najbliži ne znaju koliko su zaista usamljeni. Porodica i nije garancija da ste osoba koja je vrlo socijalno komunikativna. Izbor partnera uslovljen je mnoštvom neprepoznatljivih razloga, pa nije rjetkost da jedan od partnera juri na sve strane, dok je drugi zaokupljen svojim stvarima. I funkcionišu fantastično! Usamljeni nađu način da se smjeste u sklonište svoje duše, kada za tim imaju potrebu, a kada imaju potrebu za drugim – pružaju ruku.
Usamljeništvo je jedna od karakteristika ličnosti, pa tako gledano može da se kaže da ima korjena u načinu na koji je neko formiran. Isto može da se kaže i za druželjubivost. Ako je to stvar strukture ličnosti, onda tu nema nikakvih problema, jer je to autentično ona. Ako je usamljenost rezultat okolnosti, kao što je gubitak najbližih, iseljeništva, bolesti, onda tu može da nastane problem sa psihičkim posljedicama. Depresija je najčešći oblik koji se javlja kod osoba koje su prije nekih nemilih dešavanja bile društvene. U novonastalim okolnostima izolovanost, neraspoloženje ili gubitništvo mogu postati glavni razlozi za povlačenje u usamljenost.