ppppp

„Hej, Mrvo!“, „Eno Žuće!“, „Gdje si Mršavko?“. Ovo nam zvuči zaista poznato, zar ne? Sasvim je prirodno da ljudima dajemo nadimke koji ih veoma dobro opisuju pa čak i onda kad su ti nadimci pogrdni.

E, a da li ste znali da su lična imena baš tako i nastala? Na primjer, djevojčica koja je rođena u Irskoj za vrijeme gladi dobila bi ime Una koje znači glad. Zlatokosu djevojčicu Francuzi bi nazvali Blanša što u prevodu znači bijela. Jevreji recimo dječacima često daju imena David što na hebrejskom znači voljeni, dok u našem narodu postoje imena Gvozden, Zlatan, Sreten, Divna, Dunja…

Hiljadama godina ljudska populacija imala je samo ime. A onda, negdje u jedanaestom vijeku kad je otprilike osvojena Engleska ljudi su počeli davati jedni drugima i prezimena, kako bi se međusobno bolje prepoznavali i poznavali ali i razlikovali. Na primjer mogla su postojati dva Davida u jednom gradu, a jedan od njih mnogo lijen. Zbog toga bi ga zvali „David koji malo radi“ na engleskom „do little“ i tako bi taj David postao David Dolittle.

Tek kad su se ljudi navikli da jednoj osobi daju dva imena, padalo im je na pamet mnogo različitih načina da daju imena jedni drugima. Tako se moglo spomenuti i očevo ime. Ako se Mirkov otac, recimo zvao Petar, njega bi nazivali Mirko Petrov ili Mirko Petrović.

Neka se osoba označavala i po mjestu u kom je živjela ili odakle je došla. Neko ko je živio blizu šume ili mu je otac bio lugar dobijao bi ime Šumarević. Osim toga i posao kojim se čovjek bavi bio je idealna prilika za označavanje. Otuda imamo prezimena Kovačević, Pandurević…

Naziv koji je najbliži savremenim prezimenima postojao je u staro doba u Rimljana. Drugo se ime ponekad davalo da odredi porodicu ili lozu kojoj jed ijete pripadalo. A kasnije su dodavali čak i treće ime koje bi bilo jedna vrsta nadimka.