„U pravu je. Šta god da nam se u životu desi, on nastavlja da teče svojim tokom,hteli mi to ili ne. Došlo je vreme da nas dvoje nastavimo svojim putem. „
Kraj ove knjige završava kako sam već gore citirala, sjetno i nostalgično. Sve ljubavi, prave i velike su tužne, ostanu zamrznute u našem sjećanju i zbijene u jedan djelić našeg srca. U momentu kad nam naš realističko surovi život mahne ispred nosa mi posegnemo za dobro čuvanim onim djelićem u našem srcu i kao kakav čarobni napitak da popijemo odjednom nam Sunce ima deset nijansi ljubičaste sa primjesama žute i narandžaste boje.
Sakrij me od zaborava, Tarin Fišer. Prijateljica mi opet dade knjigu i reče da pročitam. Gledam naslovnicu i čini mi se apsurdnim da mi baš ona, vrsni poznavalac dobrih knjiga, uopšte književnosti daje knjigu koja ni svojom naslovnicom nije primamljiva za čitanje. Eh, čovjek griješi i mijenja svoja stereotipna mišljenja. Dakle, pročitala sam knjigu u jednom dahu i u jednom danu.
Nemojte misliti da je knjiga toliko izvrsna ako spominjem jedan dah čitanja. Ne, naprotiv mnogima se neće ni svidjeti, nazvaće je onom jeftinom čik lit literaturom, ali ako malo žustrije ali ujedno sporije prošetate riječima koje ispunjavaju ove stranice knjige vaša sjećanja na prvu ljubav, one slučajne susrete, sramežljive poglede i krajnosti u kojima ste bili spremni ići do neslućenih granica otopiće vam srce i izmamiti najtoplije osmjehe.
Čitajući o ljubavi dvoje mladih, ljubavi koja zasvjetli kao najsvjetlija zvijezda na nebu već predodređena da traje dugo, čak i posle svog postojanja. Čitajući živiš kroz svaki njihov osjećaj, toplo i snažno onoliko koliko si živio kroz svoju prvu iskrenu ljubav. Pri tom pazeći da niti ijedan dodir, emocija ili neprimjerena riječ ne uvrijedi, ne osakati najtopliji doživljaj ljubavi u našoj ranoj mladosti. Odjednom sva ta idiličnost postaje tako nestvarna sa svim potrebama koje slijede jednu ljubav da greške koje je skrnave dolaze nenadano i naglo sa težnjom ka još većoj greški koja pravi veliki nepremostivi jaz i uništava sve ono što je jedan dio života činilo lijepim. Ali, to je ljubav kad voliš izgleda da mora boljeti.
Stvaranje i rušenje jedne ljubavi čitajući nasluti mi jaku snagu volje i spremnost na nešto što ne priliči karakteru jednog stabilnog, normalnog čovjeka,volju da učinimo sve da bi samo još jednom osjetili pogled, dodir jednog bića koje smo toliko voljeli i koje još uvijek volimo. Međutim stvarnost je potpuno drugačija, glavni likovi išli su iz jedne krajnosti u sasvim drugu krajnost. Pri tom povrjedivši jedno drugo toliko da je svaki oprost neizbježan a njihov ponovni susret kap koja bi prelila svaku čašu, kap koja bi bjes izdigla negdje visoko i ukaljala posljednje mrvice te ljubavi. Ali, sreću se njih dvoje, gledaju se kao prvi put kad su se sreli, osjećaju potrebu jedno za drugim, neizdrživu strast i čini se kao da ljubav ponovo raste srzamjerno njihovim emocijama.
Nije im suđeno, približavajući se kraju osjećate ljutnju jer se život sastoji od različitih puteva kojima ponekad krenemo i protiv svoje volje, protiv ljubavi, protiv želje i protiv mogućnosti.
Glavni likovi, likovi sa kojima smo živjeli, čije smo poljupce iščekivali, njihove radosti djelili odjednom iza sebe ostavljaju samo pregrš sjećanja, jedan prijateljski rastanak i poslednji poljubac.
Na kraju su činjenice stvarne i razumne jer svaki naš korak pogrešan ili ne, vuče posljedice, koje trebamo prihvatiti jer smo ih mi napravili. U životu postoji izbor, postoje različiti puteljci a mi smo ti koji biramo i donosimo odluke i prihvatamo taj rizik koji će nas u različitim izborima možda prekasno ali ipak urazumiti.