Dugo sam bježala od knjiga Jelene Bačić Alimpić. Ne bih da zvuči da vrijeđam ali njena pojava, držanje, crte lica (bar onoliko koliko sam primjetila preko malih tv ekrana) nisu mi izgledali tako uvjerljivo da posegnem za njenim knjigama. Međutim iz čiste znatiželje, prijateljica je uzela knjigu i počela čitati. Njen komentar bio je „super je“. Eh, kako čitati nešto što kudiš?! Ipak, uzeh ja tu knjigu opet uz ono hoću – neću i poče. Auuu….svatih ja da ne treba stvarati predrasude o onom što ne poznaješ nego prvo probaj pa sudi. A ja pala pod kolektivnu svijest većine i stvorila stereotipno gledište.
Nego svaka čast autoru sa velikim poštovanjem. Poslednje proleće u Parizu čita se u jednom daju. Dirljivo i dramatično. Tragedija koja toliko nadahnjuje u borbi za preživljavanje. Mene, jedna šokantna priča glavne junakinje ostavlja u čudu i nevjerici. Dosta zapleta a raspleti još intrigantniji što stvara još veću skoncentrisanost nad knjigom.
Dok čitate svakia nova stranica pokazuje nevjerovatnu uzburkanost emocija od nesnošljive tuge, borbe za preživljavanjem do mrvica radosti. Knjiga je puna epiteta, nevjerovatnih poređenja i istorijskih detalja. Sami opisi Pariza predstavljaju ga u svom njegovom svjetlu. Čitajući dalje putujemo upoznajući Rusiju hladnu, napaćenu, izmorenu tihim ratovima, tužnim i uplašenim licima njenih građana. Sibir i njegove tajne upoznajemo kroz stradanje naroda zarobljenog u njemu. Život u Sibiru koji je opisan u knjizi čini nam se nepostojanim i nemogućim ali ipak duboko u sebi znamo da je takvo što moguće.
Dramatika same knjige uvećana je samim tim što je iznad svega isprepletena ljubav, izdaja i zavjera, što (bar mi se djelimično činilo) glavnu junakinju stavlja u poziciju hrabre, šutljive, nijeme posmatračice sopstvenog života i nemogućnosti da bilo šta promjeni i sačuva ono što joj je najmilije pored sebe. Gubitak i život bez djeteta koji ju je jedino održavao u borbi za život stvorili su povučenu i bolesnu mladu ženu. Dalje se cijelo vrijeme pitamo zar zaista jednu osobu na njenom putu kroz život non stop pratiti stradanje, bol i patnja. Šta li je to sudbina, neka loša karma?
Glupo je stvarati predrasude prema nečemu što vam je djelom nepoznato jer moja predrasuda prema ovoj knjizi je definitivno razbijena. Divna knjiga koju zaista vrijedi pročitati, jer jedno TV lice koje mi je bilo toliko antipatično uspjelo je napisati divnu knjigu, sve pohvale.