pla

Hoseini nas još jednom vodi u Avganistan, u djelove zemlje koje se sjeća još iz djetinjstva, prepoznaje je najviše po pričama roditelja ali vječito tragajući za onim boljim sutra. 

Svi njegovi likovi su karakteristično to što su silom prilika prinuđeni na razdvajanje na šta ih tjera čisti preživljavanje.  Čitajući ovu knjigu racionalno ju je bilo teško razumjeti. Događaji koji se protežu kroz knjigu su svojom težinom postavili neku daljinu koja nam je nemoguća i teško prihvatljiva. S obzirom na to da svi mi porodicu gledamo kao jedno jezgro oko koga svijamo i čuvamo sve emocije, ljubavi, poštovanje, privrženost, predanost teško je prihvatiti čak i misaono da bilo kakavvjetar razbije to jezgro i oduva njegovu suštinu. Iz tog razloga ova knjiga je teško racionalno prihvatljiva.

Čitajući ipak osjećamo da svaka riječ nosi bol, patnju koja se preljeva u našu dušu nesvjesno i nevoljno, shvatamo da nam Haled Hoseini još jednom otkriva tajne Avganistanske kulture i tjeskobe. Govori nam sasvim jasno da su bol  i suze na svim mjestima svijeta gdje god mi bili i koliko god hiljada kilometara udaljeni jedni od drugih uvijek isti. 

Opet nam kao temu nameće taj sirotinjski milje Avganistana koji je prinuđen čak i na prodaju djeteta da bi svrha te prodaje bila spašavanje ostale djece u porodici da ne umru od gladi. Upoznaje nas sa surovom stvarnošću gdje djeca umiru majkama na grudima od hladnoće, gladi u jakim zimama Avganistana, gdje ujedno preživjela djeca i porodice se razdvajaju  i odrastaju u bjedi.

Sva priča fokusirana je na jednu takvu porodicu, razdvojenost brata i sestre koji su kao mali ostali bez majke. Nesvjesno nas, kao što sam već pomenula ova  priča dira u naše nadublje strahove, jer razdvojenost porodice iz bilo kog lošeg razloga našem umu je potpuno neprihvatljiva.  Tuga i patnja brata za sestrom ispisana je u nizu tamnih boja, u buđenju jutra sa iščekivanjem i sjećanjem sestrinog lika. Dok sa druge strane sestrina tuga i patnja za porodicom i bratom potpuno blijedi i gubi se u vrtlogu raskoši boljeg i drugačijeg života.

Ali vremenom se sjećanja vraćaju, pogotovo kad dođemo u period života kada nam je potreban neko naše krvi da bi nas u potpunosti razumio i prihvatio. Potreban nam je neko da znamo od koga se naše korjenje razgranalo i na kom ogranku je naše stanište. Potreban nam je neko da nas vrati u miris djetinjstva i nesebične ljubavi. 

Oduševilo me i ovo djelo koje čak mislim da postaje neki istorijski dokument i zapis kulture jednog naroda, jednog miljea iz kog se nose osnovna pravila ponašanja i oblikovanja ličnosti i porodičnih veza.

Posebno me zadivljuje  neuobičajena hronologija pripovjedanja koja zbog bogatstva i velikog broja  likova, doprinosi utisku isprekidanog, isjeckanog toka dešavanja a to čitaocima može ostaviti gorak utisak haotičnog i nepreglednog pripovjedanja, ili čak  teškog  misaonog praćenje radnje.

Nakon tri pročitana Huseinijeva djela mogu samo reći da ih treba pročitati i razumjeti a emocije će se same preljevati našom dušom, jedino ne bih voljela da se njegove priče ne uvuku polako u kliše i jedan isti kalup i pokvare utisak dosadom i jednoličjem.