Još uvijek koračam mokrim ulicama. Čini mi se da su sva nadanja toliko daleka, nedostižna. Učini mi se samo na tren odsjaj vremena a onda se ugase sva svjetla. Nestane onda i ova toplota debelog kaputa, već namočenog kišom na meni. Nastavim korakom, nesmotrenim, sve nekako uplašeno. A mjesec me prati. Kao stari lopov kad stane, sakrije se za oblake. Tad, strah, od tame i besmisla penje se umornim tijelom. Koračam i dalje, a svaka je klupa naličje naše. Tražim te, bar sjenu da ti ugledam. Ono samo praznina. Pod nogama osjećam mokre ulice kao da su od suza mojih nastale. Nasmijala bih se. Sebi zbog upornosti što te toliko tražim, a nadanja su već isparila. Da mi bar samo daš trenutak kad sam te grlila najjače moguće i gledala nježno. Istovremeno. Ali, ne. Bože moj ja sam postala kraljica kiše, zavučena u mokrim sokacima. Večeras sa razlogom postojim. Sa razlogom hodam. Jedini razlog si ti. Tražim te. Očekujem da ću te naći. Smijati se svemu. Učini mi se da sjediš. Tu na klupi, ispred mene. Požurim. Magla me udarom povuče u još jače razloge i idem. Idem do tebe.
Sad već pokisla, mokra, ne znam ni gdje da stanem. Gdje granicu da postavim. Kad bi bar, samo Mjesec, taj stari lopov svijetlost mi dao, razlozi moji bili bi opravdani. Ovako te tražim u prazno. Tražim te u učmaloj tišini, umornoj noći. Kraljevstvo moje ova je kiša a noćas te ni na jednoj klupi nisam našla. Koračaću, ja, mokrim stazama i sutra. Svakog dana. Jer, znaš ostao si mi tako lijep, tako mio. Ostao si samo moj, topao i jedinstven.
Ostao si jedini razlog zbog kojeg kišnim noćima lutam.