Težina

I opet ta težina se prolama. Svojom izbezumljenom hladnoćom udara, odbija se i vraća na moja umorna pleća. Ni glasa nisam pustila a tako bih kriknula od stravičnosti što kao nož utrobu mi para. Suza mi tako lomljiva lice načela, pogled sam sakrila kao mučenik životu se klanjala a tako bih pobjegla, slomljena. Gledam te usijane glave, dušu mi lome ti grohotni osmjesi i kao sama na svijetu plašim se rana, plašim se vremena i ovog snijega što hladnoću mi pojačava. Neću zaplakati, suze ću u sebe sahraniti jer možda i nisam sama, možda se radost u tugu obukla.
Opet ta nesnosna težina nježno me svojim milovanjima odvukla, lancima okovala i ne bojim se više ničeg samo bih kriknula i ova mi suza teška kad bi bar samo slobodno potekla. Ni glas nisam pustila ni strah nadahnula a padam na koljena, iznemogla, teška na ulici bespuća i nemam kud linija se zatvorila, oblaci tamni i Sunce sakrili i kad bih bar imala štap možda bi samo Mjesec dohvatila da mi put obasja. Možda bi mjesecu dušu otvorila jer tužno mi izgleda kao da jeca pod mojim nogama. Ruka mi klonula ma strah sam napustila ivicu samoće zakačila u tugu utonula.