Sivilo se uvuklo u svaku poru ovog julskog jutra. Po koja kap kiše sumorno udara od prozorska stakla. Ona sama, leži grli prazninu. Tišina joj miluje uspavane obraze. Oči od suza crvene. Da ustane tjelo je umorno. Još je juče bila princeza, svježa i vesela a jutrošnje sivilo samo još jače dirnulo je otvorene rane.
Godine satkane od bisera klizile su mirno pomalo sujetno. Voljena, nemirnog duha srećna u njegovim rukama,on kralj njene stvarnosti, narandžasto sunce koje je jutrom budi. Sad sama grli jastuk natopljen njegovim mirisima. Hoda tišinom kroz izmaglicu noći. Gleda nemoćno, znala je da će neprimjetno otići.
Ustaje pruža tuđi korak nije njegova nije ni svoja. Postala je tuđinac bez zemlje i korjena. Diše, nije živa samo polomljeno staklo odaje da jedna duša u tom malom stanu životari. Gleda sivilo jutra, slučajne prolaznike žure do svog cilja. Izaći, hodati tim nepoznatim ulicama i neprestano tragati za dragim očima. Kralj njenog kraljevstva ostao je samo zaštićena utvrda sjećanja i poznatih mirisa.
Nastavlja ona dalje, vuče misli na leđima i preteško joj postaje svako sjećanje. Vraća se sivilu jutra, praznini stana. Samo da joj bar misli postanu žive i lepršave već odavno bi ga grlile strah pobjedile. Sivilo se uvuče još dublje, još nemilosrdnije. Tišina zaplaka i zatvori se ona sama, nemirna, mislima okrenuta poznatim dodirima.