Sakrila sam se tamo u sjenu one žalosne vrbe i pustila misli da sve dalje lutaju. Život je ponovo repriza. Repriza onoga što je prošlo. Onoga u što sam uložila ogroman napor da zaboravim, da prepolovim i jednu polovicu bacim. Drugu polovicu nisam bacila jer kako baciti dio sebe. Dio koji je srasto’ sa mojom kožom, mojim duhom. Bilo je dobro, nije bilo preusiljeno ali djelimično srećno svuda oko mene. Postojao je i smisao u mom koraku, stabilnost u ophođenju a onda se vratilo u reprizi, nenadano i previše teško.
Vjerovala sam duboko u sebi da neće, da će ostati pohranjeno zaboravu a onda glas. Taj dobro poznati glas. Glas koji mi je šaputao na svilenim jastucima. Glas koji me zvao moja jedina. Eto, kad sam se najmanje nadala pojavio se. Kakvog li čuda pitam se sad dok tužno granje pravi hlad od ovog blijedog života. Sad se ponovo sjećam one večeri, zvjezdanog neba i njega. Pitam se što se baš sad pojavio kad sam ga ostavila potocima vremena. To ti je život u kom svaki dan nenadano dođe po jedna repriza zaborava.
Kad je počelo? Znam dobro. Bila je hladna novembarska veče. Dugo sam stajala u izmaglici čekajući nju koja uvijek kasni. Koliko god da mi je smetalo njeno kašnjenje zbog dobrodušnog karaktera moje prijateljice bila mi je neizrecivo draga i mogla sam joj svaki put oprostiti. Tu veče, što sam kasnije shvatila, bilo mi je to njeno kašnjenje tako drago. Stajao je je na neka dva metra od mene. Nisam ga primjećivala. Bio je kao i svi ostali koji čekaju nekog ko tako surovo kasni. Cupkala sam u mjestu, na hladnoći, u sebi držeći predavanje Ani. Vidjela sam žar njegove cigarete, poželjeh i ja zapaliti jednu, ali pri pomisli da će mi se prsti smrznuti djelom sam odustala. Ipak kako nije dolazila uzeh cigaretu i pri prvom pokušaju upaljač nije upalio. Još jednom i još jednom i ništa. Prokletstvo! Sad sam već bila ljuta i smrznuta.
~ Da li mogu da ti pomognem?~
Još mi je samo on trebao, mislila sam. ~ Naravno da ne.~ Ljutito i krajnje neljubazno sam odgovorila. Ali bio je uporan. Stajao je pored mene i netremice me posmatrao. Pomalo me bilo strah jer ovaj grad bio je pun ludaka i ko zna kome šta može pasti na pamet. ~ Skloni se od mene, molim te. ~ Pokušala sam nešto ljubaznije da ga se otarasim. I dalje me gledao, nijemo i nepomično. Nisam mogla vjerovati da mi se ovo dešavalo, ona kasni a još veći idiot stoji ispred mene i gleda me, ne govori ništa. Hvatala me jeza što od hladnoće, što od njega.
~ Slatka si kad se tako ljutiš. ~
~ Molim, ko si ti da meni govoriš šta je slatko? Samo idi. Hajde odlazi!~ Počela sam da vičem, vidno iznervirana
~ Sad si mi još slađa.~ Smješkao se nekako toplo, opijajuće.
Pomislih da takav osmjeh postoji samo u bajkama sa neodoljivim prinčevima. Poželjeh samo malkice osjetiti te usne.
~ Sad si zamišljena. Da li sam pogodio?~ I dalje se osmjehivao.
~ Kako se usuđuješ da komentarišeš mene. Uopšte me ne poznaješ. ~ Uzvikivala sam čini mi se kao neka luda.
~ Htio sam ti samo pomoći da zapališ cigaretu. Ti si počela vikati a meni je simpatično. Mada sad se želim i upoznati s tobom. Da li je to neki problem? ~ Zvučao je krajnje opušteno, umirujuće.
Nasmijala sam se, sad nešto mirnija. ~ U redu, izvini. Može! Samo sam ljuta, onako, čekam drugaricu, a ona obično kasni. ~ Grlo mi je bilo suho, rječi besmislene. Zapalio mi je cigaretu. Posmatrao me kroz njen dim. Tjelo mi je podrhtavalo. Tek tad sam jasno vidjela čaroliju njegovog osmijeha. Rekao mi je svoje ime, a moje ime je neprestano ponavljao. Zvučalo je kao neka tanana melodija, ponoćna uspavanka. Iz očiju mu je iskrio neki plamenit sjaj. Tako je bilo uzbudljivo gledati se sa njim, smijati se kad ništa nije bilo smiješno. Pričati sa potpunim neznancem dok nam se dah ledio. Dok su se rječi gubile u izmaglici novembarske večeri Ana se pojavila niotkuda. O kako sam joj posle bila zahvalna što je tu veče kasnila. Njeno kašnjenje iluziju ljubavi pretvorilo je u beskrajnu stvarnost. Nije bio iz mog grada. Došao je iz nekih toplijih krajeva donoseći mi miris valova. Vodio me lagano kroz juatrnja svitanja. Volio me nježno da mi se ponekad činilo da nisam na zemlji, da jednostavno lebdim.
Tih dana prisustvo njega u mom životu učinilo je da manje mrzim nametnuta teška preživljavanja ovog naroda. Ljudi su mi bili nekako miliji. Novembarski dani kroz povremene snježne pahulje izgledali su mi kao da su satkani od kristala. To su bile samo naše kristalne noći po završetku dana. Moj grad se budio tako veseo, svuda ta nasmijana lica. Tih dana dok sam izlazila na kafu sa Anom njeno kašnjenje je bilo tako simpatična igrarija. Svaki put sam je dočekala okupirana vedrinom. Nije me razumjela. Nije razumjela moju blještavu svjetlost. Svuda oko mene je bio oreol zadovoljstva. Nije mi smetalo ništa, sve , baš sve sam sa lakoćom rješavala. A on, on me čuvao, gurao gore u nebesa.
Jedne hladne večeri, slične kao one, pred kraj novembra, čekala sam Anu. Kasnila je, dočekalas sam je u svom blistavilu sreće. Čudno me gledala. Pitala sam se šta je njoj sad kad su moje želje na vrhuncu slave.
~ Jesi ti razmišljala šta ćeš kad on ode? ~ Kao grom iz vedra neba, eksplodirala je ispred mene. Korak mi postade klimav. Ona velika zgrada pored koje smo prolazile, kozmetičkog marketa obojenog u crvene boje poprimila je neke nijanse sivila. Grč, samo jednim pitanjem posadila mi je u dno duše. Stala sam. Uplašeno je pogledala.
~ Pa, javiće se, rekao je. Doći će ponovo. Voli me, rekao je.~ Kao da sam tražila odgovor i potvrdu od nje na sve te moje tvrdnje. Strah mi je brujao u tijelu. ~ Neće me ostaviti. Znaš rekao je da na proljeće idem kod njega. Eee, možda ostanem i zauvjek, sa njim u njegovom svijetu.~ Hodale smo a ja sam sa nepremostivom, strahovitom jezom izgovarala te riječi. Bojeći se da priznam sebi ono što je bilo prisutno, tako realno. Nisam ga dobro ni znala. Nisam čak ni znala sa kim tamo živi. Ko su mu prijatelji? Koje su mu navike?
~Ti znaš da je on ovdje kod prijatelja, došao dečko da se provede. Ti naišla kao neka lakomislena djevojčica, pa se zaljubila. Nisi ga pitala ni da li ima djevojku. Ne znaš ni da li ima brata, sestru. Gdje su mu mama i tata. Za boga miloga ti živiš u snovima. ~ Vrlina kafe koju sam pila kriva je za nekontrolisan znoj na mom čelu. Žamor glasova u u kafiću kriv je za svu tadašnju nervozu. Zar su svi ti ljudi baš tad i baš na tom mjestu morali biti toliko glasni. Zar su baš svi oni morali biti u istom trenutku toliko nasmijanai. O Bože, koliko su samo Anine riječi imale istine, koliko su straha budile. Odjekivala je svaka pojedina njena riječ u mojim ušima. Muka mi je i od kafe,cigareta je prebzo gorila, dimovi sve gušći i gušći. ~ Zašto mi to sve Ana govoriš? Zašto mi remetiš radost, sve trenutne stvari koje su postale realne oko mene. ~ Mogla sam zaplakati nad pravom istinom, nad starhom i čežnjom koja će ostati nakon svega.
~ Ne želim da posle njega patiš. Svjesna si da će otići. Jer, ni jedan jedini put ti nije rekao ništa o sebi. Ti ne znaš ništa o njemu. To nije dobro. To nije ljubav. To nije potpuno predavanje osobi koju voliš. Dao ti je samo duševnu bol, nevjerovatna zadovoljstava, predivne noći ali nije ti dao sebe. ~ Osjetila sam tu tešku suzu, osjetila sam početak kraja. Znala sam u dubini ove duše koja mi je još ostala da mi nije dao sebe. Dao mi je sreću jednog momenta, ljubav koju samo princeza očekuje i ima, dao mi je snopove svjetlosti u tihim noćima. Dao mi buket zagrljaja i prekrasnih mirisnih ruža. Stvorio je za mene kristalne zore. Hladnoću pretvorio u erupcije vulkana. Dao mi je…a ništa mi nije dao. Nemam dio njega a nemam ni sebe.
Nakon te večeri sa Anom još nedelju dana bio je moj princ iz bajke. Držao me toplo za ruku. Šetajući ulicama hladnog grada pričao je najljpše priče. Grlio me snažno skrivajući me od hladnoće.
Peti decembar. Autobuska stanica. Stoji on, stojim ja. Ljubi me kao da je poslednji put. Pali mi cigaretu kao one večeri samo što je sad jutro, hladno, rječi nema, samo se gledamo. Sve je drugačije osim njegovog osmjeha tako čarobnog, neodoljivog. Ne plačem samo želim da ostane. Ne tugujem jer tuga se već rodila one novembarske večeri kad sam ga upoznala i samo je neprimjetno rasla. ~ Znaš da ću ti se javiti. Čim stignem kući zovem te. Najdraža, uskoro se vidimo. Čuvaj naše poljupce dok ne postanu ponovo stvarni. ~ Šaputao je, grleći me a grlio me poslednji put.
Dugo sam ostala gledajući za autobusom koji je odnio sve moje snove, čežnje, vjerovanja. Gledala sam čak i kad moj pogled nije mogao dosegnuti u daljine koje su ga odnijele od mene.
Nije se javio. Tuga je zadnje dvije godine bila moja saputnica. Ponekad mi se činilo da svi žive osim mene, da svi dišu osim mene. Ne sjećam se da sam bila žedna ili gladna. Danima sam lutala ulicama tražeći nagovještaj njega. Noćima sam na jastuku tražila malo stanište njegovog mirisa. Mrzila sam proljeće jer je izbrisalo sve naše tragove, hladnoću od koje me štitio. Nerviralo me zeleno lišće koje je raslo baš meni iz inata, skrivajući svoje zimske boje koje su podsjećale na njega. Ana je ćutala. Često me vodila na sva gradska dešavanja a ja sam bila rastrgana na milion parčića i ko je mogao spojiti ono što sam gušila u sebi. Nisu mi bili zanimljivi svi oni koji su mi prilazili jer nisu imali njegov osmjeh, nisu mi davali smisao.
Tek nakon dvije godine pred gašenje zimske idile jedan dečko, Aninog brata drug, podigao je onaj dio mene koji je bio najmanje ranjen i počeo ga liječiti. Nije bio kao moj neodoljivi princ, a nije imao ni čarobni štapić da izbriše rane jer moje rane su bile moje uspomene. Te godine smo otišli na more, Ana, njen dečko, moj doktor sa svim mogućim sitnicama koje bi pomogle da moje rane budu manje vidljive i ja. Hrvatsko primorje, idila za odmor. Često sam posmatrala onu liniju neba i mora pitajući se šta ima tamo. Svim silama htjela sam je preći i rasuti prašinu od života po ovoj morskoj pučini. Nije se na meni vidjela sjeta, tuga, težina. Moj doktor me volio drugačije, vjerovatno iskrenije. Bio je kap utjehe, kap sreće. Danima sam ležala na njegovim rukama u sebi moleći da ostane tu još dugo jer ne bih mogla više sama u noćima koje su mi donosile sve više košmara.
Trećeg dana sa plaže negdje posle podne svratili smo u restorančić, koji je bio na putu do našeg hotela.Ta Ana, uvijek je bila gladna. Sjeli smo za sto koji je bio najbliži obali. Smijali smo se. Moj doktor me cijelo vrijeme držao za ruku. Naručili smo picu. U nogu me udarila lopta, mala crvena. Dohvatila sam je, a djevojčica od nekih pet -šest godina, na korak dva od mene, crnih uvojaka plavičastog pogleda tiho je uzviknula: ~To je moja lopta, hoćeš mi vratiti. ~ Ustala sam, kako je bila slatka. Pružila sam ruku dajući joj loptu. Osmjehivala se. ~ Ivona, gdje si ti?~ Ooo hiljadu gromova srušilo je tvrđavu koju sam gradila, neprobojivu za njega. Hiljadu virusa zarazilo je rane koje je moj doktor lječio. Taj glas je odzvanjao mojim slušnim čulima. Otkud on tu gdje zaborav spominje kraj. Otkud on kad je bol stvorio novu dimenziju. Vratio se kao jedna repriza mog umornog života. Repriza ponovljiva i jadna. Posmatrali smo se, on ja i ta djevojčica crnih uvojaka. Nije rekao ništa samo sa njegovih usana jedno hladno kao u bunilu ~ Hoćeš li mi ikad oprostiti? ~
Okrenula sam se. Koraka teškog poput olova koračala stazom života koja nije bila moja. Bila sam u tjelu žene koja je igrala sporednu ulogu u još jednoj reprizi tuge, boli, otvorenih rana.
Danas, prošlo je još dvije godine od naše reprizne uloge. Umorno vrbino granje krije me od hladnoće života. Nisam zaboravila samo sam kao čovjek oprostila. Oprostila sam jer mi je postalo jasno zašto mi se u potpunosti nije predao zašto me nije cjelovito volio. Krug se zatvorio u toj poslednjoj reprizi života. Postoji čovjek koji je postao doktor lječeći moje rane. Voli me svestrano i potpuno. Razumije zašto mu ne dajem cijelu dušu jer sam polovicu izgubila. Zna i zašto nije samo on čuvar mog srca jer djelić mi je uvenuo. Sad se s njim radujem jutrima drugačije, realnije. Sad znam da su bajke samo bajke, prinčevi ne postoje. Grešnici su tako maleni a mi što praštamo postajemo svakim danom na pozornici ubogih sredina sve veći i veći.