Zvuk tišine, sablasna svjetlost
oči suzne, srce jeca,
korak težek ko olovo
još malo ima ovog životnog vijeka.
Noć budi usnuli dan, jutro u nama
pokušavam pomjeriti ruku
tu negdje na mom krevetu
dotičem prazninu, nekadašnju toplinu.
Miris uvelog cvijeća
stoji tu još od onog dana
pitam se šta i kad je to bilo
kad je nestalo, koliko je trajalo?
Grlim jastuk, suzama ga kvasim
negdje u daljini odzvanjaju koraci
uzdah iz grudi se otima,
to nisi ti to je moja vizija.
Ustajem a duša tako boli
lagano prelazim rukom preko
lika na slici,
vjetar me šamara sa svih strana
srce ko ledena stijena.
Zvuk tišine, sablasna svjetlost
uspomena odlazi rijekom zaborava
pokušavam bar još samo jednom
dotaći nešto samo meni znano
sve je nestalo samo još ima praznina,
magla, po koji jecaj i tama.