Rekao si da je nebo ljubičaste boje
a ja sam vjerovala.
Rekao si da ćeš ukrasti zvijezdu za mene
da će more dobiti rozu boju ljubavi,
o, slijepo sam ti vjerovala.
Poželjeh ti po nekad reći ma prestani,
ne lomi me.
A ćutala sam, nebo to zna.
Bol je prolazila kroz mene.
Laž, tvoja laž, u svakoj pori disala
čini mi se da sam umirala
kao drvo staro decenijama,
spuštala granje do zemlje,
nijemo plakala.
Bila sam slijepa,
i dalje sam vjerovala, onako slomljena
sa bolnom sjetom u očima.
Rekao si,
ma to više nije ni važno
jer ja sam vjerovala.
I znam, da more nema boju ljubavi
znam da nebom gromovi sjevaju,
ali ćutim, jer volim te,
kao zemlja vodu, trava rosu,
ma bio si mi najdraži.
tvoje laži kao okovi, teški, bolni
i zatvaram oči na sve to,
kažem jaka sam,
al samo se nadam
da će možda, laži prestati
u neko proljećno jutro
moj živote, moja tugo…
2000/2001. godina