Uvija se oko mene magličasto, neprimjetno, nedodirljivo. Ruka klonula. Dodirnuti, poželjeti. Osvanuti kao rosa na dlanu. Dah nekako težak, a tijelo mlitavo, nepostojano. Praznina!
Pozornica života prevelika za tebe, za nas. Beskrajno dugi dani vuku se po toj pozornici. Glumimo savršenstvo u drami nekih drugih ljudi u našaoj ulozi. Nemamo jedno drugom šta reći. A pozornica opet prevelika. Glumimo a mimoilaženje neizbježno. Gubimo se u tuđim likovima. Praznina i čistina nedodirljiva. Desio si mi se pa šta, kao i svaki drugi. Ljubio si, jesi kao i ostali. Gledao si me ali ostade pustinja.
Smijehom bih prekrila i trag i prazninu i taj pogled ali zaledio se svaki nerv na licu. Klečim sama na ovoj pozornici i suza je skamenjena. Klečim i shvatim da ne postojimo, da su to samo uloge koje su nekad, nekom, negdje bile dodjeljene. Uloge koje su završile svoju svrhu, istaknule ostvarene ciljeve. Pozornica prevelika za mene a premala za moje želje, nadanja. Klečim na glatkoj, prozirnoj površini dok se oko mene uvija maglovito neprimjetna praznina.