Spustila sam glavu po ko zna koji put na tvoje grudi i ništa. Pogledom te milovala a duša samo zaplakala. Ruke ti pružila prazninu zagrlila. Ostao si jak i snažan, silnom mirnoćom okovan. Bacio si pred mene ruže nemira, okrenuo leđa i bez glasa odšetao. Otišao si tako lagano a bol se slamala oko mene. Sad me topli proljećni dani dovukli na stazu naše ljubavi i milujem tvoju sjenu a bol kao da je neprolazan, odolijeva surovom vremenu i tiho plače za nama. Nisi objasnio, nisi čak ni lažan izgovor dao samo si odšetao. Evo prošlo je, ima već godina pa i ovog proljeća stojim tu baš tu gdje si mi leđa okrenuo. Nadam se, uzalud, znam. Čekam a vidim te, nasmijan, neodoljiv, grliš je potpuno isto kao mene. Nasmijala bih se al duša plače. Koračam kao luda pustim ulicama i znam da nema te više al kako podnjeti kad boli da ne mogu disati.
Spustila sam glavu na tvoje grudi, tiho zajecala. Ostala mi samo iluzija, nepomičan lik u mojim maštanjima. Gdje god se okrenem vidim tebe, pogledom milujem tvoj osmjeh. Teško dišem a tvoj miris osjetim najviše. Nije te teško voljeti, teško te samo zaboraviti.