Mala crna haljina, otkriva gola koljena, taj odraz u ogledalu to nisam ja to je neka druga sav bol zaključala  i pokušaj napravila. Smješka se ona  hladno i nedorečeno „ma ne brini ti zbog mene, ja sam naučila da preživim, onako uz  put odvažno i  smjelo.  Navikneš se  vremenom  na sve, prilagodiš se a da i ne osjetiš  jer sve što počne da boli ima i svoj kraj…“ 

jaOkreće se ona pratim je u stopu a ista ja samo nekako jača, drčnija,  Trči  i  lupka  potpeticama   zaista nerealna .  Ne mogu je stići  a dio sam nje.  Otkida me  kao koru hljeba i pušta da padnem   i  nestanem  u  zvjerinjim ustima.  Molim je da stane, ne čuje, samo trči  a  osmjeh  joj odjekuje  ovom olujnom noći. 

Zastanem.  Znam vratiće se kad je drugi pogledi slome.  Znam vratiće se jer bez mene neće preživjeti bez mene postaće samo  ljuštura,  uvenula biljka bez  korjena.  Čekaću je dok se ne navikne  na sve glumačke stilove jer ovaj film sama je  režirala  od sebe me odvojila.  I trebam je jer ovo breme  nju i mene je  spojilo u jednu cjelinu. Čekaću je jer neće još dugo bježati od same sebe. Vratiće se jer  neće zaboraviti, vratiće se jer su uspomene previše bolne uspomene  od kojih ne može bježati.

Bila je nekad vesela  sa onim svjetlom u očima.  Sunce je za nju sijalo  svemir se oko nje vrtio.  Naglo je sve stalo izgubilo smisao, izgubilo moć.  Pala je kao   vlast bez vladara i samonavukla crnu maramu svoje  duše , sa nemoćnima se udružila  a mene od sebe otkinula.

Čekam je a već se oluja smirrila. Možda je  zauvjek otišla, zaboravila  a da se  nije ni  osvrnula.  Stajem ispred ogledala, kao pokajnik   pokorno stojim. Taj odraz plašljivo viri u mene i pita  me jesam li se navikla.  Ćutim  a lice mi titra, naravno, napokon otišla je ona moja polovica što je u bolu živjela, ostala sam ja  prazna  u  vrhuncu potreba za novim životom za neizbježnim zaboravom.