Čuješ li setne violine
vidiš li bijele pahulje
kako plešu u ritmu te muzike.
Nebo mi u zoru šalje tvoj pozdrav
oblači gradove u bijele haljine.
Kažu da je jedna žena
tražila crni veo
baš pred zoru
za jednu umrlu ljubav
za jednu beskrajnu tugu.
Čuješ li ubogu pjesmu cigana
pjevaju o njoj i njemu
pahulje lagano padaju,
topi se život, nestaju sjene.
Kažu da je jedna žena
prekrila život plaštom čežnje
zbog jedne nedostižne vizije.
A on,
plaćao je cigane
da pjevaju setne pjesme
ispijao čaše do dna
i kažu da je plakao,
plakao kao malo dijete
za jednim dalekim usnama
za nemirnim uvojcima.
Čuješ li te violine
i tužne pjesme cigana
u zoru je zemlja progutala ljubav
u zoru je snijeg prekrio tragove,
samo on i ona, ko zna gdje
u ulicama izgubljenih ljubavi
traže zaborav i pjesmu cigana…
2001. godina