Opet kao da sam na početku. U stvari ne znam ni gdje je taj početak. Možda tamo negde u beskraju morskog plavetnila. Tamo gdje je pjena morskih talasa izbrisala riječi, tragove koje smo mi ostavili. Ili, možda ovdje, u ovom gradu…

Ostavljam dnevnik na trenutak, otpijam gutljaj kafe i pogled mi luta negdje daleko, gore u nebo.

Opet uzimam dnevnik. Listam stranicu po stranicu. Svaka ista. Sve se svodi na isto. Bol, tuga, ljubav, razočarenje, želja…Sve se samo vrti u krug. Sjene prošlosti donose odraz jednih očiju, trag jedne mladosti, jedno ime, tebe, moj leptiru. Ja nisam pisac, nisam ni pjesnik samo sam jedna od mnogih u nizu koji su dodirnuli zvijezde. Jedna sam od onih ptica koje su dosegnule do nebeskih visina, ptica koje su ranjene vremenom i neprimjetno pale na tlo. Zašto? Zbog tebe, jednog crnog leptira koji je sasvim slučajno, igrom sudbine zalutao u moje snove, moje srce, dušu u moj život. Osjećam još uvijek, kad me tišina uvije teškim plaštom, miris mora, miris tebe…

nebo

Sad se sjećam. Nakon toliko vremena opet je sve kristalno jasno, sve stvarno. Dan kada sam krenula na put. Željela sam toliko toga vidjeti, upoznati. Prigrliti sve znamenitosti i pohraniti ih duboko u sebi kao najljepši dar koji sam mogla dobiti te davne godine za rodjendan. Tad nisam ni slutila da ćeš ti biti svaka neobična građevina koju sam vidjela u tuđini. Prigrlila sam radost koja se vukla za tobom, a ti si samo došao, zastao i uzeo pregršt mojih snova, nadanja i nestao. Nepoznat grad, ulice. Nepoznata lica sa njima i pjesme,zvijezde i nebo. Šapat talasa i ti leptiru. Pružam ruku, izgovaram moje ime, grč tako nepoznat stvara jezu po tijelu. Lagano me uzimaš za ruku daješ mi pogled nestvarno trajan. Oduzimaš mi dah. Pitanja bruje u mojoj glavi. Poželim sklopiti oči i tražiti odgovore negdje, gore među zvijezdama. Ali, ništa. Da li je postojao tad odgovor? Ili samo želja za onim što se budilo u meni, tebi. Danas se pitam šta je u tom momentu nosilo moje tjelo, da li je samo nagovještaj bliske budućnosti uz tvoje oči bio dovoljan da poželim letjeti i letjeti i letjeti.

Diskoteka puna. Glasovi, smjeh. Tu su tvoji prijatelji s mojima se već druže. Čaše pune. Tjela se kreću u ritmu trenutne muzike. Ti, kradeš mi pogled. Kradeš mi misao. Kradeš mi postojanje u stvarnom svijetu. Bježim, okrećem se ali noge ne idu, tijelo se ukočilo. Pogled se zaustavlja na tvom licu, tvojim očima, tvom osmjehu. Prilaziš kao da lebdiš. Rječi nestaju, kratke i beznačajne poput dima. Približavaš se nekako nesigurno mom licu. Drhtim, a ne znam zašto. Bojim se, a već osjećam tvoj miris. Vrištala bi, a nemam glas. Guram te od sebe, a ruke drvene, teške. Ostavljaš lagan poljubac na mom vrelom obrazu poput leptira. Uzimaš me za ruku. Vodiš kroz gomilu nepoznatih ljudi. Lagana sam kao pero. Slijedim te u stopu. To nisam ja. To je biće koje si stvorio od mene. Vrela noć. Ruka u ruci. Ti i ja. Nema rječi samo talasi pjevaju tiho i spokojno. Hodamo. Kao da sam te imala tu pored sebe cijelog života. Velika lopta sa neba bacala je snopove svjetlosti stazom kojom smo koračali. Ukrao si zvjezdu i stavio je u moje oči. Gledao si me dugo, mirno. Vrhovima prstiju sklonio zalutali pramen kose sa mog čela i spustio lepršav poljubac na moje usne. Pomislih da sanjam, ali ne, to je leptir krilima ucrtavao tragove. Čini mi se da sam čula lupanje srca, svaki drhtaj koji je prolazio tjelom. Zagrlio si me snažno i nježno u jednom istom trenutku.

Opet ruka u ruci. Koračamo iskričavom svjetlošću. Vraćam se u stvaran svijet vidim te pored sebe. Talasi nam zapljuskuju svaki korak. Ćutiš. Ćutim i ja. Kao da su potrebne riječi. Pričale su zvijezde za nas. Nebo koje je bilo svjedok lepršavih poljubaca. Ma nije bilo važno da li će trajati a trajalo je u tom momentu do vječnosti. Zora se budila narandžastim bojama kad si me ostavio tu kod mog hotela. Otišao si tiho kao što si se i pojavio ostavljajući me između sna i jave. Htjela sam tebe tu pored mene, da me držiš za ruku. Rekao si da je nemoguće. Ona ne smije znati. Ona koja ima pravo na tebe. Ona, ona je postojala. Nisam bila prva leptiru bila sam ona koju si začarao svojim krilima. Ali htio si ponovo šetati obalom uz mene. Htio si ponovo ukrasti zvijezdu i dati je meni. Htio si… Htjela sam i ja …A kako kad smo bili tajna skrivena od očiju vremena, ljudskih pogleda. Tajna koja mora biti čuvana jer postoji ona! Tajna skrivena zbog straha da nekeo ne bi ukrao čaroliju momenta koji smo stvorili.

Sledeće veče. Potpuno isto osim što je pomoć moje prijateljice dovela do našeg nestanka iz diskoteke. Pitam se gdje je Ona, ali samo na trenutak. Držiš me za ruku nebo nam svjedoči, nebo čuva tajnu. Pričamo. Prekidaš rečenice dotičući krilima moje usne. Plovimo putem plavog morskog beskraja. Tu si pored mene i ništa više nije potrebno. Sve šarenilo nepoznatog svijeta bilo je satkano u tom jednom momentu. Treća veče, četvrta čak i peta se nizala poput duginih boja. Ali šesta dugina boja nije se pojavila. Ona je dobila najljepšu boju, sjedinjenu od svih mogućih boja. Ona je uzela pregršt uspomena a meni je ostala samo jedna broj pet. Pet snova, nadanja i krila leptira. Htjela sam ti reći da ostaneš ali usne su ostale nijeme. Znam, rekao si da moraš ići, rekao si i da sam dio tvojih snova, da sam tvoja vjera u postojanje ljubavi. Kao da mi je to nešto značilo. Kažeš da si me zavolio. Ni to mi nije bilo bitno. Odlazio si. Znala sam da sam te krala od nje i nisam imala pravo i nije mi bilo bitno. Nisam mislila o njoj samo sam te htjela za sebe. Nisam te dobila. Poražena i nijema ostala sam gledajući poslednji let leptira.

Sad dok listam stranice mog dnevnika u ovoj gluhoj noći vidim te ponovo leptiru u tragovima koje si ostavio. Još te ima u mojim mislima, svakom trenu mog života. Ima te u svakom stihu koji pišem za tebe, mene za nas. Smješim se jer još uvijek si tu, živimo u istom gradu. Ne nismo stranci. Sretnemo se. Sad je ona pored tebe i nije mi krivo jer kad se najmanje nadam leptir krilima dotakne moje usne svaki put ostavljajući dublji trag. Svaki put odlaziš na isti način, govoriš da sam još uvijek u tvojim snovima. Iznova odnosiš moja nadanja a ostaje bol tupa i stvarna. Ostala su mi pitanja bez odgovora. Ostavio si mi uspomene tako prokleto žive i ispisane na stranicama mog dnevnika. Još uvijek po nekad čujem šapat talasa, tvojih usana. Znam sutra ću te opet sresti biće i ona tu. Vidjeću u tvom pogledu više nego što bi riječi mogle reći, pisci ispisati. Ostavićeš ponovo trag na mojim usnama pod velom tajne koju nebo čuva. Opet ćeš na isti način otići. Otići ću i ja jer znam da ćemo se u ovom lavirintu života još jednom sresti.

Ispijam poslednji gutljaj kafe za večeras, zatvaram dnevnik. Suze, moje saveznice ostavljaju tragove sad već slabašne na mom licu. Više te ne želim vidjeti. Želim izbrisati sve naše tragove, naše tajne, sve što podsjeća na tebe. Želim sve, baš sve baciti niz rijeku zaborava ali ne protiče pored mene, jer koliko god željela ne mogu zaboraviti jer te ima svuda oko mene.

Jedna suza pada na fotografiju gdje smo zarobljeni u trenutku vremena. Vratila sam zvijezdu na nebo. Zvijezdu koju si ukrao za mene. U njoj smo mi i sva naša skrivena ljubav. Nebo je čuva za nas. Ne, više te ne želim vidjeti. Više za mene ne postojiš. Ja sam produžila dalje, našla sam smisao postojanja. Vidjeću te samo kako širiš krila u ritmu noći. Jesi, ukrao si mi pregršt snova ali nije mi žao ja živim jer si obogatio moju prošlost, jer da nije tebe možda bi postojao neki drugi leptir šapućući ljubav drugačiju od tvoje.

Pričaću sutra kad mladost prođe. Pričaću o nama i jednoj skrivenoj ljubavi. Nije kraj jer i dalje živim, sa uspomenama ili bez njih. Osjećam i sjećam se u srcu je pohranjeno. Još uvijek ostajem na pozornici života sa tobom ili bez tebe, jer neko mi je jednom rekao: „Što ne boli nije život, što ne prolazi nije sreća“