Oblaci sakriše sunce, dan okiti tiha tama
gledam…vojnici odlaze kao jedan
u neke daleke ratove.
Otvaram prozor, snena
čujem vojničke pozdrave.
Sakriše se ptice, zemlju pokvasi kiša
u duši zajeca violina
drhtavom rukom brišem suze
palim svijeći za vojničku sreću.
Pitam nebo ko mi to danas
dira uspavane strune moje duše.
Ej, sviraču pusti dušu da plače
ne sviraj vesele pjesme,
pusti bolu da ide
kad već tuga u ljubavi caruje.
Šapuće mi lišće sa drveća
da za ljubav ima lijeka
kako kad boli
kad se gubiš kao plašljiva srna.
Dan još uvijek prekriva tama
poželim otići, vojničkim korakom
osvajati prostranstva ogromna
ubiti tugu, zaliječiti rane.
Udišem vazduh, a nemam snage
čije to ruke moju vjeru ukradoše.
Sunce me gurnu dalje od sebe
pitam se ko sam i gdje pripadam,
venem kao opao list sa drveta
i dok napolju cvijeće cvjeta
u duši sve više jača snježna oluja,
hajde još jednom pruži mi ruku
povuci me gore, ne daj da tonem.
pogled mi se gubi negdje u dubinama
neupaljenog plamena i rasipa se neka
tiha požuda, tišina vuče svoje godine,
vojnici odoše ostade pričljiva samoća
umorna i nesnosna.
Hajde još jednom dotakni moje tragove
zalutaj olujnim noćima,
mojim dalekim odajama.
I ne znam ko sam, ni gdje sam
priča tišina, pjeva oluja.
Hajde još jednom
dok stražari mojih odaja spavaju
dotakni me pogledom u tvom niskom letu
povuci me gore za sobom
na neku drugu planetu,
dok vojnici ratuju, majke tuguju
dodirni me osmjehom,
daj mi tvoja krila,
vodi me sa sobom u nepoznate letove
jer ne znam ni ko sam ni gdje sam
bez tebe galebe…
2002. Godina