Sunce me jutros probudilo svojom iskričavom svjetlošću. Hladan, prazan jastuk pored mene. Tijelo mi treperi u ovoj samoći. Gledam prazninu. Pokušavam udahnuti poznati miris. Suza, lagana, topla klizi mi niz lice. Nema te. Pitam se kako jutros izgledaš? Kako si se razbudio? Da li si je zagrlio? Poljubio? Da li ti je napravila kafu sa jednom kockom šećera. Nema te a tako mi trebaš. Noći su prazne bez tebe. Jutra još gora. Sve mi se čini tako neuhvatljivo, bezlično. Tumaram, sama po stanu poput zombija. Gdje god se okrenem trag tebe. Ova sablasna tišina priča tvojim glasom. Kafa, ostavlja gorak ukus praznine. Ruke teške kao olovo, ne grle. U duši grč.
Tvoj lik nepomično stoji na sitnoj fotografiji. Posmatraš me zaleđenih očiju.
Sve, baš sve sam ostavila onako kako je i bilo onog jutra kad si otišao, a od tad jutra su se nanizala kao prvo proljećno cvijeće. Svugdje su naše zajedničke sitnice i ova olovka u mojoj ruci. Piše ti ovo moje srce iskrivljena, isprazna slova. Pa i da je ovo ogromno, plavo nebo list papira ne bih ti mogla napisati kako i koliko mi nedostaješ. Znam samo da te nema. Nema te pored mene da mi ugriješ ruke. Ne odzvanjaju tvoji koraci ovom ukletom prazninom. A trebaš mi kao brodovima mirna luka, pticama selicama toplo skrovište. Trebaš mi da dišem, samo da dišem. Trebaš mi da ovo jutro vidim pravim očima, da se nasmijana budim. Malo mi je samo reći volim te, jer volim te i više od toga, od ovog života.
Ruka je klonula, olovka kao da više ne piše. Mrzim dan kad sam te prizvala a da te nisam ni znala. Mrzim što sam bila tako slaba i pustila da mi se desiš.
Grli te ona, znam, mogu to vidjeti u slikama pred mojim očima. A boli, tako nepomično boli.
Noć, lagano svoj tamni plašt spušta na krovove grada. Ta graciozna crna dama sve je uvila oko sebe svojom tamnom svjetlošću. Stavila oko mene svoje lance sivila, težine, samoće i straha. A sablasna tišina još priča tvojim glasom. Kafa od jutros stoji hladna plaši me svojim crnilom. Stvari se gomilaju oko mene, haos i nered tu gdje sam živjela pored tebe. Ne koračam jer ne znam bez tebe. Ne sklanjam i ne čistim jer očistila bi trag tebe. One osušene ruže trebalo je da bacim već odavno ali ti si ih poklonio one večeri kad smo se nježno ljubili. Ujutro si otišao. Čini mi se da me nisi ni pogledao. Samo si nestao. Ne pamtim više ni datume jer samo jedan postoji onaj kad si me ostavio, otišao i ostavio samo ove hladne slike i neke sitnice.
Praznina…Hladan krevet me mazi, grli. Jastuk sa tvojim mirisom upija moje suze. Možda bih mogla ja drugačije ali ne vidim put, ne vidim izlaz. Ma ne znam ja dalje bez tebe.