Noć se spustila, nekako olovna i hladna. Kiša rominja onako otužno, uplašeno i tajanstveno. Hodam korakom sporim. Rukama hladnim dodirujem trag prošlosti, trag mladosti. Gledam u pustu tamu, kraljicu mjesečeve svjetlosti i sve mi se čini da iz daljine čuju se zvuci. Pokušavam oslušnuti možda me tražiš u tom velikom krevetu. Možda me želiš snenu i toplu.
Praznina…Kao vječnost se vuče, to nisu poznati zvuci to tišina priča za tebe i mene. Nema te, to već odavno znam. Ne želiš me snenu. Krevet odiše hladnoćom. Prošlo je vremena, nisam ni dotakla jastuk sa tvojim mirisom. Izgužvana postelja čini mi se još uvijek topla od tebe, od nas. Nisam se ni približila toj nekadašnjoj, glatkoj oazi ljubavi i spokoja.
Pala sam na koljena, nemam ni snage ni mira. Noćima ne spavam još uvije te tražim među ovim hladnim zidovima. Odjekuje tvoje ime na mojim ledenim usnama. Nije mi jasno zašto, zašto sam sama. Da bar praznina priča. Da bar kraljica mjesečeve svjetlosti neki trag mi pošalje. Praznina i dalje steže.
Na koljenima molim i dalje tražim uspavani lik u tmini. Tebi se klanjam i nadam. Još uvijek na obrazu otisak tvojih usana i tako surovo odzvanja „Zbogom malena“. Ne ustajem, želim samo da nestanem. Ne vrijedi ni dići se jer duša je pukla na pola, nema te a ne znam kako ću sama. Mogla bih pasti još malo, tako leći i zaspati, Samo ću malo odmoriti od ove tuge što te nema.
Noć nikako da ode. Olovom srce mi kuje. Ne dišem, ne vidim, ne spavam, ne živim više bez tebe. Kiša je natopila tragove, ne želim da ih vidiš jer ne želim da mi se više vratiš. Kad bi se vratio bar na sekund samo ne bi me našao jer više ne postojim. Disati sam prestala onog jutra kad si me ostavio…