Sunce je jutros zaplesalo bal pod mojim prozorima. Miris vrele kafe digao me iz noćnog ludila. Postelja puna mirisa i neki blagi trag na mojim grudima. Još si tu kao kameleon prilagodio se vazduhu, jutarnjim bojama, a ja kao silueta povlačim se po našim tragovima. Da bar osmjeh tu na usnama zatitra umjesto straha, umjesto jecaja. Ne puštam ni glasa samo se molim da ostaneš bar još koje jutro da podjelimo gutljaj ove kafe. A ti, samo si se prilagodio u mislima odlutao i potpuno nesvjesno pogledom me pomilovao.
Otpila sam gutljaj kafe, nepomičnog izraza listaš novine a ja pričam sebi i u sebi, kako si se samo na mene navikao. Strah donosi neki težak vrisak koji je zapeo tu u grudima i oćutim želju za dodirom, za pogledom. Uspomene lete kao kristalne zrake svjetlosti ali uspomene moje, samo moje. Ustajem ludilo još prisutno u glavi, milion želja, tihi požuda ti kao kao statua prilagođena vremenu, prilagođena nama.
Odjeća na mom tijelu teška kao crna zemlja a svako jutro oblačim se kao da je kraj i zatvaram vrata za sobom. Ostaješ tih i nepomičan bez pozdrava. Svaki udar moje štikle od beton otvara novu ranu i pitam se da li ću te danas zateći na povratku kući. Strah vrtoglavom brzinom gradi svoje zidine, koračam obamrla i bez osjećaja. Tako nestvarno se boje oko mene preljevaju, milion pitanja a nigdje odgovora i svako novo jutro iz nesanice me doziva. Sa svakim novim korakom po jednu molitvu izgovaram da bar iz nesanice još jedno jutro pored mene osvaneš jer si ti moj cijeli svijet.