Bio si moja svaka misao, besmrtnik što je nebom lutao.
Jesi bio si skitnica, izgubljena duša i ipak si me volio.
Na svim svojim pohodima u srcu me nosio.
A ja sam se smijala, smijala do ludila
tvojim blesavim vicevima.
Šaputao si da su duge satkane za mene, igrao se pramenom kose
govorio da sam tvoj spas, tvoj bijeg od sutrašnjice.
Gledao si me nježno plašljivo kao košuta.
O moj crni leptiru ko ti je krila polomio
zašto si samo jedan dan života sebi poklonio.
Ostavio si san nedosanjan, jedan cvijet neubran,
spustio si poljupce na moje usne, rekao si mi
volim te malena u ovoj ljetnoj noći.
I volio si me kao što se vole princeze.
Moj crni leptiru, zašto su te okrutno ranili?
Zašto su te od mene odveli.
Slomiše ti krila u letu, ubiše sreću,
razbiše pogled, pokidaše maštu.
Nismo bili jaki nismo ni umjeli
vrijeme nas zgazilo, tugu satkalo.
Možda za greške plaćam, umornim rukama molim,
snovima praštam.
Vratite mi leptira tiho sam ga voljela.
O gromovi sveti spalite šume,
zaledite vode i plavu pučinu.
I plačem, prosipam uspomene, pregršt želja
brišem tragove bijele kao snjegove.
Proklinjem ljude što sigurnom ruko napisaše
da leptiri žive samo jedan dan.
Jer ne prihvatam tu tužnu priču, tužnu istinu
jer vidim mog crnog leptira
krila mu slomili u letu, pokrila ga plava postelja
sa iskricama od zlata.
I još negdje u daljini postoji ona linija,
linija neba i mora, linija života
mog izgubljenog crnog leptira.