Pjevale su lastavice
u tiha predvečerja
pričale su breze,
dok su se gasila sunca,
bosim nogama sam gazila,
laganim, umornim korakom
i osjećala nešto čudno
kao kad se rastaje dan i noć
kao kad kiša zaplače iz oblaka.
Bila sam sama, a ti samo ćutiš
kao hladna zimska noć,
i negdje lebdiš oko mojih očiju,
oko moje umorne sjene.
I kao da si priviđenje ili možda jesi.
Pokušavam te dotaći,
kao vjetar lagano i neprimjetno
želim te zadržati,
ali nose te neke setne priče.
Osjećam jecaj duše ili je to smijeh,
koje li ironije.
Pjevaju lastavice samo za mene
i možda za tebe, a ti
opet ćutiš kao zaleđena slika
a ja, želim te dotaći pogledom
kao zora veselo jutro
ali rekoše mi breze da stanem,
da ne idem dalje,
jer, kažu ko još miluje iluzije
i puštam te da lebdiš svuda
možda te neko u praskozorje
pronađe i ukrade od mene.
