Čekajte , ne odlazite
u ovo novembarsko veče
pričaću vam priče,pjevati pjesme
Ive Andrića ili nekog drugog,
pričaću kakav je život imao
jedan tužan mornar,
samo, prećutaću sudbinu svoju
samo ću sakriti ubogu pjesmu.
Čekajte, ne odlazite
zasviraćemo na klaviru
onu pjesmu samo nama znanu
a ja, ja ću zaplakati,
a vi, vi ne pitajte ništa
čekajte, ma ne, ne idite
vi pjesniku dajete snagu.
O Bože, gdje je sve nestalo
zašto smijehom prikrivamo tugu
čekajte noćne ptice,
ne letite tako visoko,
čekajte prijatelji,
reći ću zašto su mi oči vlažne
zašto mi glasa ponestaje,
zašto moja sudbina
liči na jecaj tužnih violina,
čekajte, svi smo mi grešnici
svi smo u padu nemoćni, slabi
svi ste vi voljeli i plakali,
samo ja još uvijek – ma ne
ja samo lažem
možda je to samo sudbina
jednog tužnog mornara…
2000. godina