Kaže piši u duru. Ono kao kad riječi razigrano skakuću po tekstu. Ma da!!! Ono kao srce je pomično, nosi svu tu lakoću, sapletenu od iskrica, neobuzdanih tonova. U duru??? Samo da mi je nekako emociju pretvoriti u dur. Staviti joj krila, da poleti u visine sva nekako šarena raspjevana. Ali… Emocija ostaje plašljiva, ranjiva, tako statična.
Meni je dur pretvoren u mol. Riječ se teško njiše. Emocija pjeva tužne balade. Dan za danom u molu se njiše uz tiho vrištanje. Neću naći nas ponovo, naša je zvijezda neponovljiva. Iznad mene svi ti ukrasi što me čine tako sebičnu u bolu. Bi, nije da ne bi mol pretvorila u dur. Zaplesala bi ja razigrano, zapinjući o sve te ljude oko mene. Ali uzalud plešem svirepo uz tužne balade i čini mi se da, opet sebično prema sebi, plesaću vječno. Nije samo da bih htjela mjenjati ovaj mol, htjela bih ja mjenjati i ovaj pogled što me odaje, da zaobiđem bol u širokom luku. Mjenjala bih i ovaj iskrivljeni osmjeh da skinem masku, da okrenem leđa svijetu. Mjenjala bih ime da uz njegovo više ne stoji. Mjenjala bih vazduh da ga ne djelim sa njim. I ovu suzu da ne prlja lice. Svaku sitnicu koju sa njim dijelim koračajući zemljom koju on pohodi. Mjenjala bih sve i svašta al mol je tiha razigrana sudbina, moja istina i moja pjesma.
Kaže piši u duru. Evo ja opet u molu. Neće riječi kako bi ja htjela, nego one same onako kako one hoće jer iskreno bol je bol i ne zaboravlja se. Samo se tiho uvuče, pojavljuje kad mu se najmanje nadam, zapleše u molu i tiho zapjeva: „Boli kao metak,
kad pomislim na tebe,
pomracenje srca i doba ledeno,
najbolji za druge, a najgori za sebe,
mozda se jos jednom
pred Bogom sretnemo.“