Negdje ispod kišnih oblaka
gdje se gasila žeđ zemlje
gdje je svaka riječ gubila značaj
ili ta riječ nije bila ni potrebna.
Sretoh uspavani pogled
i moj najljepši osmjeh.
Tu gdje tamni oblaci plešu
na stanici gdje se ljubavi sreću
poželjeh dotaknuti jednu sitnu iskru
kao kad kuša dotiče vrelu ulicu.
Na stanici nepoznatih lica
vidjeh ženu tužnog pogleda
vidjeh sudbu napaćenog naroda.
Tu negdje između kišnih kapi
ugledah i ja jednu viziju
i započe priču bez riječi
i osjetih dodir blagog vjetra.
Ko si ti?
Kao da te poznajem jedno stoljeće
ovog ubogog života.
Možda kiša na mom licu,
Mjesec na mom putu,
Sunce u mom životu.
Tu negdje na stanici
ispod kišnih oblaka
upoznah tebe požudo,
i odjednom vivim uplakana lica,
početak i kraj,
život i smrt jedne ljubavi.
Vidjeh te na tren
i poželjeh grčevito da si tu
na jastuku mojih želja
i poslah ti osmjeh sreće
Ko si? Samo to mi reci.
Pruži ruku na ovoj ubogoj kiši
pogledaj umorna lica naroda
ti si možda radost ovog dana
ili žeđ koja je prisutna danima.
Jer tu negdje, ispod kišnih oblaka
dotičem pogled uplašen i snen
pogled upućen meni,
i nema riječi, počinje kraj
stanica ostaje prazna
odlaze vozovi ružičastih iluzija
noseći pogled, iskricu
i uboge suze najveće ljubavi…
