Znam da ćutim i sad kao nekad. Ćutala sam da bi te zadržala a svaka tvoja mana bila je tako malena. Ćutala sam jer sam mislila da je ljubav ono što me pokreće, ono što mi daje snagu. Ćutala sam i nisam znala da i pored ćutanja tvoj korak je tiho produžio dalje od mene. Sad ćutim da bi smanjila tugu da bi pronašla istinu. Hodam lagana kao pero, iz sobe u sobu vuče me poznati miris. Stan prazan i hladan toliko da mi se kosti tresu ali opet taj miris golica mi nozdrve i pitam se gdje je moja greška. Progovoriti, meni znači izbrisati uspomenu na tebe, iznijeti na dnevno svjetlo dio tebe, dio haosa koji si napravio. Pričala bih svima ali šta bi dobila, šta bi ti o meni mislio. Tako ćutim i posle ko zna koliko vremena samo me ova soba podsjeća na plaha milovanja koja su kroz tišinu odjekivala a duhovi vremena pričaju tvojim glasom. Opet lagano iz sobe u sobu idem i nadam se da ću sresti tvoju sjenu, provlačim ruku kroz tvoju kosu i grabim prazninu i vazduh me guši. Zar si imao potrebu da od mene stvoriš jednu gladnu ženu?
Vani snijeg kiti drveće, još veća hladnoća tijelom mi se penje, prazni su zidovi, nijedne tvoje slike nema, samo duh koji iza mene šeta. Pokušavam popiti kafu, više ne stavljam ni jednu kocku šećera i ne pijem vodu čini mi se živim samo od vazduha. Ćutim vjeruj kao i prije uz kafu, uz korak, čak i kad plačem. Nisam sigurna da sam baš to htjela al stvorio si naviku koja se nikako ne briše. Stvorio si jedinstvo da se samo u tebe vjeruje i sad mi fališ kao travi rosa, kao izvoru voda. Ma ne želim ja da si ti pored mene znam ja da mogu sama toliko još snage imam. Mogu i sebi priznati koliko bi me još više ubilo da si pored mene al ćutanje ma navuklo na tvoje tijelo, tvoj dodir, tvoj osmjeh. Plačem i sad kad sam sama jer ćutanje mi postalo navika, ćutanje mi pokazalo da mogu biti sretna čak i jutrom kad se budim u samoći.
Ćutaću i dalje jer sam sve tvoje loše ponašanje prisvojila, bilo bi glupo sad da pričam jer sam se godinama tvojim glupostima klanjala. Ćutim jer me sramota svih onih koji su upozoravali da će me slomiti tvoje mane, meni previše slatke. Šta reći drugima sad kad sam poražena. Odlaskom tvojim ostala sam potpuno sama, još u tihi suton čujem tvoj smijeh i bezobrazne laži a ćutim jer se nadam da će duhovi vremena nestati i da će i meni još jednom neko dati slobodu da progovorim.