Ostavio si me samu dok je mraz budio zoru,
ostavio si neke priče, obećanja i sjećanje.
Stajala sam dok si odlazio
uz obećanje da vratićeš se.
Sad ne znam da li sam na zemlji ili
posjećujem olujno nebo,
slabašan poziv iz daljine
neke riječi daleke i setne,
kao da ne postojim, uvijek sve gubim.
Malo su tvoje ruke grlile mene
malo tvoje usne ljubile moje
ne, ja ne plačem samo se bojim
tvog skorog povratka.
Šta ću čuti sa tvojih usana
da li će biti dalek i stran glas,
da li vrijedi čekati
da li postoji sutra za nas.
Rekao si da me voliš,
kako da vjerujem i čemu da se nadam
kad mi sve tiho izmiče
da li si još uvijek moj ili gubim te…
