Dvije čaše vina. Ti i ja. Gledaš me, gledam te. Šum talasa i nezaobilazna tišina.
Riječi stale u grlu. Lebdi nelagoda. Ruka bi ruku htjela, željna svakog dodira.
Znali smo da jedno smo bili, ona slučajna duša koja je našla svoju polovicu.
Dani su bili tek sitnice za tople zagrljaje. More je setno pjevalo, talasi šuštali
kao sjene samo za tebe i mene.
Vino ne dotičem, bojim se, izbrisaće trag na mojim usnama, trag što mi jutros ostade
posle buđenja. Znaš, nisam ni razmišljala šta si ti meni jer si koračao sa mnom.
Tako sam te snažno osjećala da oni leptirići u stomaku nikad nisu ni zaspali
samo su uvijek živopisno igrali. Meni je i san i stvarnost pored tebe bila bajkovita, realno moguća.
Nezasita tebe vjerno sam te grlila. Smješkao si se poput anđela, milovao me pogledom.
Talasi šušte. Posmatram te, isti kao jutros,
neodoljiv i moj. Čuvar mojih snova, kreator mojih želja,na metar od mene a praznina između nas golema ko stijena.
Dodirnuh čašu, vino se uznemiri, odadoh samu sebe i izbrisah tebe. Ne znam ni zašto,
a ne znaš ni ti gdje nestade ona nezasitost, ona čežnja, oni leptirići. Nekad
ko zvjezdano nebo sad kao prašnjava staza od krhotina stvorena. Gledaš me sad
već prazno i to nisi ti, pitam se da li smo se uopšte i voljeli.
Ispijam čašu do dna samo tek da nagovještaj kraju dam. Ustajem otupjelih čula.
Odlazim, a nosim te u srcu kao ukras. Niko te nikad neće željeti kao što te ja želim noćas.
Ali ne, ne okrećem se, ne odajem više sebe ovo je kraj zaista smo
ispili ljubav do samog dna. Ostaje samo prazna noć iza mene,
toplo more i pjesma talasa i čini mi se nemogućim ali eto desilo se, nema više ni
tebe ni mene ovo je naš kraj.
